PRIJE NEGO NAPUSTIM LJUBAV
Prije nego napustim ljubav
što označava dan
sa nadom u glasu ispuštam krik
za sve
Pregazit ću nejasno sjećanje noćnih mora
zagrliti sjeverni vjetar
kako bi kroz kosti prolazio
u srcu zaledio
posljednji trag tebe
Gušim bijes
ponos mi na vrh jezika
odupire se nagonima
ne priznajem kako nitko nije kriv
osim nas
dva bića bez razuma na ramenima
HLADNOĆA
Između neba i asfalta
poderane kože na dva dijela
slomljenog koplja
za prvi dio života
ne dišem udahom ispod ludosti
Odajem tajne bitka
na vrhu misli
razlomljenoj stijeni
hladnoći njezina postojanja
a bila je ljubavi nazivana
Bačena u nebo
pala na lice i oči umorne
umrlih osmijeha
sablasti utisnutih
u dlanove krvavih ruku
Nestala u zagrljaju
jednog lijepog jutra
DNEVNIK
Večeras je zapaljena posljednja svijeća
kroz omaglicu vidim plamen
ono što ne uspijem sada izreći
njezinim plamenom će dogorjeti.
Ostaje još malo vremena
moram požuriti, milo moje,
drži me za ruku,
dok ti pričam što ostavljam
prije, nego krenem.
Dnevnik života ćeš pronaći
na staroj polici,
sve misli ispisane,
ali priče do kraja nisu dovršene
neka te podsjete na nas.
Ostavljam ti jabuku
pored dnevnika,
razreži je po pola
i ugledat ćeš
na svakoj polovici oblik srca.
Ne mogu vise,
pusti,
neka se sve priče budućnosti
ispišu same,
ponekad ostavi bilješku,
samo ne dozvoli,
da stranice ostanu prazne.
Unesi im dušu,
ljubav svoga srca,
oživi ih,
podari im istinu,
kad mene ne bude više tu,
znaj, milo moje,
smrt ne vodi svoje dnevnike.
Drži me za ruku,
želim te osjetiti još jednom
ne pali drugu svijeću,
došlo je vrijeme da krenem...
MRTVA TOČKA
Voljela sam ljubav snova
svaki trenutak postojanja
kroz rasklimana vrata još uvijek navratim
vezana za život
tražim ostatke u pjesmi sanjara
dok svi drugi trče za srećom.
Ne mijenjam navike
sa starog kofera pohabane ručke
ispucale od slanih okusa dlanova
krize života
odbacujem poneki list stare breze
dok iskradam se kao lopov u mislima
kidajući bore sa lica
spremajući ih u herbarij
kao uspomenu i sjećanje.
Samo ime mi ostaje od života
niti šutnja ga ne spominje
ovdje završava pjesma
na mrtvoj točki stranputice.
BOJIM SE SEBE
Danas je isti dan kao i svi ostali
pokušavam napisati pjesmu
na način
da ti dušu ne povrijedim
i srce
jer podsjećaju me na dane i noći
kada su zvijezde u tuzi
spojene sa mjesecom
za spas naše ljubavi
poklonile dušu tami
Ostalo je malo vremena do podne
bojim se ponoći
razmišljam o cvijeću
leptirovom letu
dubini mora kako uvlači moje misli
na dno
ne prestajem misliti na kamen
oštrice što zadaju bol
da odagnam razmišljanja
koja bih te mogla rastužiti
Bojim se
bojim se svega
koraka koji će me odvesti
daleko od svitanja
bojim se sebe
da ne zalutam
a mislima ostanem na putu
Znaš
najviše se bojim
da ti dušu ne povrijedim
i srce koje volim
IV - "Zrna slova moje majke"
...duša života
putuje
u glasovima mora
budi se
šumovima valova
sniva
na obzorju jutra
ne poznaje
dubine
samo
tajanstvene obale i luke
odlaske i dolaske...
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 890826.
ISBN 978-953-6582-17-4
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvu obliku, niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
SAN ISPOD VJEĐA
Ispijam noćas posljednju kap sakrivenog osmijeha
prije, nego se jutro razbije
kao teško kamenje ispred praga,
dobar dan poželjet će mi hladna rosa
i neću znati, koje je doba dana
ni tko sam
ni što sam.
Skupocjeno plaćam san
kao neoprezna služavka života
deset sati zatvorenih očiju da snivam
svijet bi i onda bio isti ispod mojih vjeđa.
Nasuprot moje sjene
suze broji degradirano biće
također od života
u napuštenom prostoru
ostala je ugoda ciničnih osmjeha
dok na giljotinu spuštam glavu
radi tuđih snova.
Ne znam,
ne poznajem
što znači talog na dnu šalice crne kave,
u kutu usana ostaje samo želja
poželjeti laku noć svima ,
koje posjeti san
nakon spuštenih vjeđa.
BOGATA SUZAMA
Ispijam te prvim gutljajem kave
toplinom se slijevaš
održavaš me budnom do jutra
Izaći pred svijet mislima,
ne smijem
u čekanju
ostajem nesretno siroče
jer bogatstvo moje
jedino su suze
Budi škrt u nedolascima,
a kad izgovaraš mi ime
osmijehom podivljalog djeteta
započni igru igračkom
i dobro je čuvaj
Oznake: Peki
