moje pjesme u časopisu "RIJEČI"....
Moji pjesmuljci zastupljeni u časopisu "RIJEČI", časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak
TRPKOST SNA
Jutarnji vjetar dotakne korov u meni
osuši znoj na sljepoočnici
razvedri lice kao cvijet trnine
uzdahne i ode
trzaj probudi tijelo
oštra bol pri svakom pomaku
utihnuo je cvrkut ptica
na vrhu grana umjesto krika
debele brazde u bore se naselile
bijes u dubini srca skutrio se
šuti
čeka
obrasle grudi obručem od mjedi
razapinju
kao kosac u zamahu na sred polja
kako?
a nije moguće
sklopit ću oči prije nego se ponoć dovuče
u žile nabrekle od bola
tek uski pramen svjetla
kroz korov prolazi
toči se u tijelo kao najslađe vino
kola venama mojim
uzburka krv i stvara snagu
otapa mjed
kako bi zadah zraka s mirisom
kiseline strujao
ali kako?
nije moguće
BUDNA U SNU
Ležim u lažnom spokoju
u bljesku svjetla što mi oči ubija
u šumi gdje aveti spavaju i ne daju mi mira,
a dajem sve i tijelo i dušu,
dajem sve što mogu da dam
u džepu jedino što imam za sebe,
ostao je dio moga sna
Ne uzimajte, molim vas večeras
neka me ugrije od hladne noći
obećanje dajem, ranom zorom
predat ću vam i taj dio sebe
Bršljan neka ovije žile oko moga tijela
sakrije tugu u očima,
mahovina na stablu hladna od sjevera
neka mi hladi dušu bolnu
Snježna mećava neka mi oči oslijepi
tiho ću jecati, da ne čuju oni
što dušu mi na dnu ponora bacaju
Ostajem nijema i neću plakati
zahvalit ću Bogu na životu,
pa makar zadnje mi bilo u ovoj noći
samo mi ne dirajte, dio sna u džepu
UMIRE MOJE JUTRO
Slutim
nije sve rečeno na rubu obale
dok mutna voda dotiče život stvaranja
gledam ne bi li vidjela
počinje li ili završava moj korak
U viru
što guta površinu vode i odnosi u bezdan dubina
čujem glas izgubljenih dana
trenutke tišine
a mjesec žut umjesto jecaja crkvenog zvona
srami se svoje sjene
a ja ne znam ima li izlaza
Ako uronim glavu u rascjep života
nestanem zauvijek
ili da čekam
glas presude za utjehu
dok uz cvrkut ptica
umire moje jutro
UDALJENOST DO TAME
Utješi suze s kojima se vjetar poigrava
dok drhte na obrazima ispijene puti
ispij njihovu tugu
prije nego zaborav kao dom zagrle
Ludost je bila pustiti ih da krenu
ne pitavši se
tko će brinuti za srce kad ostane samo
Podsjeti svaku izgovorenu riječ
da nije uzalud izrečena
jer ostavila je tugu na stazi
kraćoj nego je sunce udaljeno od tame
TANKA NIT OPROSTA
Vidim li ja to suze kako donosiš na listu prošlosti?
prati te glazba lutajućih vjetrova
zatvorenih očiju dolaziš
pred prozirni zid odlučnosti
snažan i probuđen
nedjeljnim jutrom prije svih snova
Nije potrebno da padneš na koljena
čuvaj to malo ponosa stisnutog u dnu praznih džepova
nemoćno vrisni bestidnim glasom
ja ću sakrivati prigušen krik na usnama
Spaljene su misli neizrecive mržnje,
kraj je teških udaraca i posjekotina
sada znam,
mirno spavam noću,
a jutrom ugledam svjetlost dana
Preživjet ćeš i ti
dobro poznajem osobine gladi i potopa
i mene su hranile uspomene gorke,
izbrisani dio života,
toplina nestala s usana
Kako ćeš stati pred srce zgaženo na asfaltu,
isprati sjenu na kojoj leži,
zaliječiti bol hladnog bijesa,
pasti pred tron životne sudbine,
vratiti povjerenje i istinu osmjeha?
RIJEČ OSTAJE ISTA
Neka bude i konopac oko vrata
tako i tako ništa ne vrijedi
ni taj pokušaj
slomiti htjenja, želje i moć
na rubu
ne na kraju života
A tko mi kaže
i ne govori istinu o jučer
jer danas promijeni svoju halju
a riječ ostaje ista
Hodalo je svijetom dobro i zlo
pod ruku se uhvatili i krenuli
krenuli uništiti sve što je ostalo
a ni sam Bog nikada ne bi sumnjao
da riječ izumire
