ČETVRT SIROMAHA
Pjesmuljak objavljen u Zborniku pjesama s XXII. recitala suvremenog hrvatskog pjesništva SENJE I METEORI 2014., 13. XII. 2014. godine, Varaždinsko književno društvo Varaždin
Nisu u priči nestala lica ljudi
okruženih sirotinjskim četvrtima
još uvijek se čuje povik
iznemoglih kočijaša
što odlaze u noć
u kojoj ne dočekuju svitanja.
Palim posljednju šibicu …
crvenkastim plamenom
izgara siromaštvo
plamenom
kojeg bih sa lakoćom mogla
ugasiti
ostaviti
prazninu hladnog kamina
bez ugrijanih dlanova,
a na stolu
mrvice pljesnivog kruha.
Na dnu boce ostalo je
malo života
iznenadit će jako piće
grlo siromaha
tek da zaboravim nastavak priče
kako sam nekada davno
ubijala tugu osmijehom lica.
autorica: Pejak Mirjana
moje pjesme u časopisu "RIJEČI"....
Moji pjesmuljci zastupljeni u časopisu "RIJEČI", časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak
TRPKOST SNA
Jutarnji vjetar dotakne korov u meni
osuši znoj na sljepoočnici
razvedri lice kao cvijet trnine
uzdahne i ode
trzaj probudi tijelo
oštra bol pri svakom pomaku
utihnuo je cvrkut ptica
na vrhu grana umjesto krika
debele brazde u bore se naselile
bijes u dubini srca skutrio se
šuti
čeka
obrasle grudi obručem od mjedi
razapinju
kao kosac u zamahu na sred polja
kako?
a nije moguće
sklopit ću oči prije nego se ponoć dovuče
u žile nabrekle od bola
tek uski pramen svjetla
kroz korov prolazi
toči se u tijelo kao najslađe vino
kola venama mojim
uzburka krv i stvara snagu
otapa mjed
kako bi zadah zraka s mirisom
kiseline strujao
ali kako?
nije moguće
BUDNA U SNU
Ležim u lažnom spokoju
u bljesku svjetla što mi oči ubija
u šumi gdje aveti spavaju i ne daju mi mira,
a dajem sve i tijelo i dušu,
dajem sve što mogu da dam
u džepu jedino što imam za sebe,
ostao je dio moga sna
Ne uzimajte, molim vas večeras
neka me ugrije od hladne noći
obećanje dajem, ranom zorom
predat ću vam i taj dio sebe
Bršljan neka ovije žile oko moga tijela
sakrije tugu u očima,
mahovina na stablu hladna od sjevera
neka mi hladi dušu bolnu
Snježna mećava neka mi oči oslijepi
tiho ću jecati, da ne čuju oni
što dušu mi na dnu ponora bacaju
Ostajem nijema i neću plakati
zahvalit ću Bogu na životu,
pa makar zadnje mi bilo u ovoj noći
samo mi ne dirajte, dio sna u džepu
UMIRE MOJE JUTRO
Slutim
nije sve rečeno na rubu obale
dok mutna voda dotiče život stvaranja
gledam ne bi li vidjela
počinje li ili završava moj korak
U viru
što guta površinu vode i odnosi u bezdan dubina
čujem glas izgubljenih dana
trenutke tišine
a mjesec žut umjesto jecaja crkvenog zvona
srami se svoje sjene
a ja ne znam ima li izlaza
Ako uronim glavu u rascjep života
nestanem zauvijek
ili da čekam
glas presude za utjehu
dok uz cvrkut ptica
umire moje jutro
UDALJENOST DO TAME
Utješi suze s kojima se vjetar poigrava
dok drhte na obrazima ispijene puti
ispij njihovu tugu
prije nego zaborav kao dom zagrle
Ludost je bila pustiti ih da krenu
ne pitavši se
tko će brinuti za srce kad ostane samo
Podsjeti svaku izgovorenu riječ
da nije uzalud izrečena
jer ostavila je tugu na stazi
kraćoj nego je sunce udaljeno od tame
TANKA NIT OPROSTA
Vidim li ja to suze kako donosiš na listu prošlosti?
prati te glazba lutajućih vjetrova
zatvorenih očiju dolaziš
pred prozirni zid odlučnosti
snažan i probuđen
nedjeljnim jutrom prije svih snova
Nije potrebno da padneš na koljena
čuvaj to malo ponosa stisnutog u dnu praznih džepova
nemoćno vrisni bestidnim glasom
ja ću sakrivati prigušen krik na usnama
Spaljene su misli neizrecive mržnje,
kraj je teških udaraca i posjekotina
sada znam,
mirno spavam noću,
a jutrom ugledam svjetlost dana
Preživjet ćeš i ti
dobro poznajem osobine gladi i potopa
i mene su hranile uspomene gorke,
izbrisani dio života,
toplina nestala s usana
Kako ćeš stati pred srce zgaženo na asfaltu,
isprati sjenu na kojoj leži,
zaliječiti bol hladnog bijesa,
pasti pred tron životne sudbine,
vratiti povjerenje i istinu osmjeha?
RIJEČ OSTAJE ISTA
Neka bude i konopac oko vrata
tako i tako ništa ne vrijedi
ni taj pokušaj
slomiti htjenja, želje i moć
na rubu
ne na kraju života
A tko mi kaže
i ne govori istinu o jučer
jer danas promijeni svoju halju
a riječ ostaje ista
Hodalo je svijetom dobro i zlo
pod ruku se uhvatili i krenuli
krenuli uništiti sve što je ostalo
a ni sam Bog nikada ne bi sumnjao
da riječ izumire
1. zbirka poezije "Zrna slova moje majke" - Pejak Mirjana Peki
PREDGOVOR
Poetska riječ Mirjane Pejak Peki nije od onih koje se glasno viču. Ne možete je čitati u autobusu, kafiću, ne možete reći prijatelju dok ispijate kavu:“Poslušaj, što misliš o ovom stihu?“
To je poezija koja se čita u osami, u onom posebnom trenutku kada vas obuzme čežnja za nečim duhovno srodnim, nečim što može na trenutak opiti osjetljivu i gladnu dušu.
isprati moje suze prije počinka
utopli ih
neka me na trenutak ugriju
Nećete u toj poeziji naći duboke filozofske propovijedi, neće vas ona otrgnuti od svakodnevice, jer ona je na svakodnevici nastala, a ipak će vas ispuniti osjećajem srodnosti i prihvaćanja.
Ta malena „Zrna slova moje majke“ su i zrna slova moje majke i zrna slova svake duše koja nije zatvorila svoje oči oslijepljena blještavilom života, koja još zna ponirati u nutrinu bića i iz nje izranjati prstima punih stihova.
Kratke jezgrovite pjesme podsjećaju me na privlačne praline koje želite okusiti, a kada ih zagrizete, iznenadite se kada ispod vanjskog omota slatkog okusa osjetite i trag gorčine. I upravo vas ta gorčina privuče da zagrabite pregršt tog zrnja i da ga iznova uživate.
Dominantan motiv zbirke je ljubav, ali ne ljubav koja se nameće svojim zahtjevima, nego ona tiha i duboka ljubav koja je odavno, postojanim tokom, izdubila svoje brazde i sada njima teče sigurna u sebe.
ne tražim ništa od tebe
samo me pusti da zrna slova
šapću poeziju...
Ljubav je to koja se u sebi nosi, iza osmijeha skriva, ljubav čiji se kamen odijeva mekoćom stiha da se može podnijeti, da se ublaži sjeta, da joj se ne oduzme ljepota.
...razbacao mi vjetar misli
ljubav i srce razbio o stijene
lomio kosti moga križa
a ja
ja sam ipak
bila sretna
Bojom je ova poezija boja sutona, onog sutona koji boli svojom osamljenošću, u kojem se tonovi prigušuju i plove u mrke plave vode da bi svoj konačni uvir zaustavili na granici crnog.
...u snovima nema odsjaja zvijezda
tmina je preuzela svaki trag usana
grlo što steže na rastanku noći od jutra
isplače rosu iz oka...
I zvučna je ova poezija. Ona ne pjeva milozvučnu melodiju, ona svojim slobodnim stihom koji protječe kroz dušu neprekidnim tijekom, što je autorica označila točkama kojima počinje i završava svaka pjesma, donosi zvukove života, zvukove prirode i srca.
U njoj čujemo šapat noći, potmulu tutnjavu ponora, lom kamena, poneki vrisak koji para nebo, a svi ti zvuci odjekuju samo dušom, čas ju zibaju nježno kao majka koja svojem djetetu pjeva uspavanku zrnima slova, a čas ju razdiru nesmiljeno kao stihija koja prijeti razaranjem.
...noktima lomim stijenu
otimam i molim svoju dušu
da ne pođe k nebu
molim je za oprost jer nisam znala
da je voljeti tebe grijeh
krvavim prstima razmazujem
toplinu crvenog nektara mojih vena
poželim da se izlije iz samice života
i u tragu pronađe boju svojih cvjetova
gdje zauvijek nestaje...
Intimna je to poezija, pisana za ona posebna srca koja u sebi nose vječitu čežnju za zrnima poetske riječi.
Marija Juračić, prof.
PREPUSTIMO SE SNOVIMA
Na nepoznatoj adresi otvrdnutih misli
u minutama poslije ponoći postaje dosadan život
Opijena prošlost stegnutih uzda,
crvenom maramom,
prekrivena lica,
nepomičnog pogleda,
ležimo zauvijek usnulih tijela
Priljubljene, trijeznih duša
progovaraju hladne usne
„bit ćeš moje posljednje utočište
kad nestane svjetla“
Pokušajmo misli
pretvoriti u boje sna
neka se duša odmara,
prespava za života dva
Umorne vjeđe dodirnimo
zakašnjelim poljupcima
za svaku isplakanu suzu
za neku i po dva
Snivat ćemo o povjerenju
izrečenom ispruženom rukom
oprostu za izbezumljene i neshvaćene razloge
kao prema neznancima u prolazu
Prepustimo se snovima...
