JESEN MOG NEBA
Stigla je jesen
vjetar je pratilac njen
boju lišća dotakne, poljubi i isplače
došle su kiše jesenje sa grmljavinom,
a munje su nebo prekrile
Vjetar raznosi žuto lišće i savija grane
u šuplji starog hrasta jež je našao sklonište
plaši se strašne grmljavine,
da mu se iglice ne navlaže
tužna pogleda
prati sive oblake
Vjeverica kitnjastog repa prava je vrednica
u potrazi za plodovima ne smeta joj kiša
jedino se boji munje kada sijevne
kad zagrmi u sklonište pobjegne
Sivi zeko iz brloga gleda
kad će grmljavina proći
jer boji se da mu ne pokisne dlaka sijeda
staru lisicu pokislu do kože
uplašila je munja
traži svoje mjesto
ispod divljeg grma
Hladna kiša nošena vjetrom
navlažila je boje jeseni
sivo nebo osvijetli munja kao da vjetru prkosi
turobno vrijeme jesenje donosi nevolje
nabujale rijeke
magle guste i crne oblake
Širi se miris svježine mlade mahovine
grane plešu jesenji ples u ritmu vjetra
cvijeće je sklopilo svoje latice
od krika munje i strašne grmljavine
Jedino munja osvijetli dan ispran kišom
jež se nada da će nestati taj ružan san
odjednom,
zagrmi nebom i kiša nastavi liti
jesen je isplela nebeske niti
BEZAZLENOST
Webstilus portal za pisce i umjetnike, Webstilus Zbornik 2013
promatram mjesec,
zimu je odjenuo u novo ruho
stotinama suza kao draguljima ukrasio
dok dani se nižu kao sljepilo očiju
u svakoj večeri čekanja
otvaram pristiglo pismo
iz njega crveno srce krvari
razlomi se bol bjelinom
a ja?
trebala bih se ponositi
što učinih dobro djelo
ostavih u miru pjesme
da lebde iznad grada
ne poznajem suze,
isječeno lice krhotinama stakla,
plamenom opečeno,
savršeno za priliku
u prosjačkoj sredini što vlada
TUGA OVDJE NEMA MJESTO
3. gornjostubički pjesnički ZBORNIK VEČER POEZIJE „SRCE ISUSA I MARIJE“
u očima imaš život
pomalo zbunjen i uplašen
dovoljno je da trepneš kao dijete
ali suzu nemoj pustiti
nemoguće je ne voljeti
kockice koje slažemo u nizu
za uspjeh predstave života
s dvije glavne uloge
licem u lice
približit ćemo svjetove
danas misliti na sutra
za jedan od dana
kada nas ovdje ne bude
pretvorit ćemo sve u sliku
bojama oslikati dane
noćima pokloniti svjetlo
da nam duše ne zalutaju
tuga ovdje nema mjesto
bičevana ljudskim glasovima
otjerana je dalje što dalje od nas
hvala Ti što si tu
stvaran
sa ljubavlju u očima
ZEMLJA NAS HRANI
pisanje poezije na zadanu temu:
Rodna zemlja pod plugom orača mučno stenje
kopač čeka ljetnu kišu, da napoji brazde njene
snaga u ramenima kosca niz tijelo se slijeva
uzavrelo sunce toplinom hrani zemlju
dok žetelac žetvu sprema
Treperi klasje po notama toplog vjetra
povija se u igri nježnih zamaha
zvoni nabubrilo zrno zlatne pšenice
kao maleni zvončići obasjani suncem
Oštar brid lista pšenice zagrlio svoje plodove
zlatom ga obdarilo Sunce
kad žetva završi boju će prostrti
i na godinu hraniti zemljicu
Prije nego pšenica bude požeta
sladit će se zlatnim zrnjem kos i prepelica
kljucat će mlado zrnje
dok ne dođe čuvar polja i veselo zalaje
Nasred polja stoji smiješno strašilo
stavili mu šešir crn, oči sjajne, velik kljun
obukli mu gaće stare, poderane na sve strane
ali njemu to ne smeta širi osmjeh nasred polja
Nesebično zemlja svoju dušu daje
plodi hranu i čovjeku je predaje
sa izvora neba rodna kiša je poji
Sunce joj srce grije
tako zemlja pusta nije
BUĐENJE USNULOG PROLJEĆA
pisanje poezije na zadanu temu:
Udišem tajne ljuljanja plavetnila
treperavih zvijezda na površini mora
razasutih kao cvjetovi maslačaka
mjesec se meškolji u gnijezdu tišine...
Opojni miris soli dotiče obalu
tiho, najtiše more diše
u najmekšu postelju se sprema
jedino šparići šareni u jata se skupljaju
nježne snove moru požele i u san utonu...
Zalutala zvijezda pala je u more kao plod najslađi
pronašla je mjesto tišinom omamljena
prije nego li se maleni val probudi
pojavio se osmjeh Sunca iza rajskih otoka...
Bijela krila galeba pozdravljaju ribare u zoru
na jarbolima odmaraju i na krmu gledaju
uskoro će mreža iz dubine mora plodove donijeti
dok smjeli ribar umoran, vrijednih ruku
na barci plovi
Ljepoticu bijelu jarbol krasi
ponosni pramac sidro nosi
kaktusi mali pored kormila cvjetaju
proljeće na moru u san pretvaraju...
ŽIVOT ZA NEKA DRUGA RAĐANJA
Ugasli su plameni jezici
približio se san stvarnosti
djetinjstvo stihovima u bagremu ostalo
kao mjehurići na vodi
rasprsnuti u tisuće kapi
dok je pretvoren u žuljeve
osvanuo
izrođeni život.
Jesam li prebrzo snivala snove,
izgubila usput mladost
kao dio istrošene odjeće
ili je samo vjetar godine odnosio
a vratio ih nikada nije
do mene?
Kada bih barem mogla
dotaknuti prve cipelice
prvo izgovoreno slovo
osjetiti
da sam ponovo rođena
makar kao pridošlica nebesa
od žute zemlje sačinjena
da imam sve
a zapravo
nemam ništa.
Nije tuga da se spomene
samo nije imala svoga gosta
prosta sreća
kao najveća slika života
ne visi na zidu kao pohvala.
Sve dođe svome kraju
ne znam ni da li bagrem još živi
cipelice za uspomenu ostaju
rođenjem si prisiljen da živiš.
Ali ponavljam
nije tuga da se spomene
iza zatvorenih vrata sreća je ostala
kad' kičma se polomi
nastaje život
za neka druga rađanja.
(Prow.Quantum.Xm)