JESEN MOG NEBA
Stigla je jesen
vjetar je pratilac njen
boju lišća dotakne, poljubi i isplače
došle su kiše jesenje sa grmljavinom,
a munje su nebo prekrile
Vjetar raznosi žuto lišće i savija grane
u šuplji starog hrasta jež je našao sklonište
plaši se strašne grmljavine,
da mu se iglice ne navlaže
tužna pogleda
prati sive oblake
Vjeverica kitnjastog repa prava je vrednica
u potrazi za plodovima ne smeta joj kiša
jedino se boji munje kada sijevne
kad zagrmi u sklonište pobjegne
Sivi zeko iz brloga gleda
kad će grmljavina proći
jer boji se da mu ne pokisne dlaka sijeda
staru lisicu pokislu do kože
uplašila je munja
traži svoje mjesto
ispod divljeg grma
Hladna kiša nošena vjetrom
navlažila je boje jeseni
sivo nebo osvijetli munja kao da vjetru prkosi
turobno vrijeme jesenje donosi nevolje
nabujale rijeke
magle guste i crne oblake
Širi se miris svježine mlade mahovine
grane plešu jesenji ples u ritmu vjetra
cvijeće je sklopilo svoje latice
od krika munje i strašne grmljavine
Jedino munja osvijetli dan ispran kišom
jež se nada da će nestati taj ružan san
odjednom,
zagrmi nebom i kiša nastavi liti
jesen je isplela nebeske niti
