OPRAŠTAŠ LI SUZE, VJETRE?
opraštaš li suze, vjetre
rođene iz oka hladnih zima?
kao ledene saonice,
klizile su niz lice
i u srcu ih još uvijek ima.
utihni jecaj pahulja snenih
munjom bol u grudima utišaj
rasparaj dušu odbjegla srca
u kamenu uklesano ime
neka traje
šibaj vjetre,
lomi nizbrdicu života
ogoljelu granu pali
zauzvrat rane ću cjelivati sama
leđa podmetnuti
robiji života kada zamrem
ne tražim krivca za hladnu kišu
kad kretanje za dubinu noći stane
dišu li zvijezde u mjesecu punu
umiru li i one za bolje dane
odnesi sobom što god poželiš
ne ostavljaj traga na duši
navrati ponovo
kad crkveno zvono
zanjišu jecaji hladni
i tada
nećeš moju dušu vidjeti
slomljenu
na koljena kada padne
ni duga nadanja nećeš sahraniti
kad začuješ da boli Ona
u zvuku crkvenih zvona
uguši bol
zasjeni srce
lomi što poželiš
dok prolaziš
kroz moja ugasla njedra
