LICA BEZ SNA
Kad zagazim u jutro i tijelo mi trne
sunce izlazi i sramotno me gleda
želi darovati nešto od života
samo dio što ljudsko biće treba
Oblačim kaput pohaban, zakrpan
kao tijelo umorno što traje
na ulicama pogledi se stide
hodaju bića, a jedni druge niti ne vide
Osmjehom su do jučer hvalili dan
pozdrave slali do kraja ulice
Što je prekinulo njihov san,
kad lijevom stranom idu,
sa desne strane kriju lice?
Dočekati noć ponekad ne želim
ugaslu lampu već odavno ne palim
ostalo je tek malo u meni snage,
da poljubim obraze meni tako drage
Tek sitne oči pogledom mi traže
ruke prazne, a žuljeva pune
uzimam gitaru i milujem njezine strune
jer snovi su lijepi tek sanjati ih treba
na stolu prazna gozba, a šutnja do neba
Duboko u noć nitko ništa ne traži
ugasla su svjetla i strune na gitari
život još budan,
ali prepun laži
I gazit ću sutra svaka nova jutra
znoj na ponosnom čelu neka rosi
za malu mrvicu kruha
i moji voljeni, hodali su bosi.
