NEPROČITANA KNJIGA ŽIVOTA
zametak u toplini majčine utrobe postaješ
blaženstvom omotan
nastao iz ljubavi što se dodiruju
blještavilom obasjan padaš u ponor života
tu su trzaji zla kao svilom umotani
poželiš se vratiti tamo gdje nastaješ čovjekom
kao nepročitanu knjigu listaju te
iz dana u dan iz noći u noć
čitaju, savijaju i trgaju tvoju nemoć
tvoje stranice ispisuju krasopisom
predviđaju ti dobru budućnost
haraju tvojim životom,
a lagano ubijaju svojom ljepotom
pred oltarom života razapinju tvoje tijelo
stapaju želje, strasti i ostale slasti
pomiču dane, mjesece i godine
ali kao da niti jedna tvoja nije
dobru večer ti požele, laku noć ostave
zore te rosom umivale
jutrom dočekivale
krali te iz povoja na izlasku sunca
uzimale tuđe ruke bez nereda duše
a guše te, guše
čitanjem tvoga života
kudila te lica bez obraza
sramotila, ostavljala,
a za sebe zauvijek ostaješ
nepročitana knjiga života….
IZA KULISA
utrnule staze mojih nadanja
utihnula sva moja sjećanja
prolazim mislima kroz prazan zrak
disanje mi usporeno, nestaje mi dah
uzimam ono što je ostalo
zapamtim sve što je nestalo
nemilice trgam skriveno lice
dok iza kulisa vladaju prašnjave ulizice
glumci, sve su to glumci u divljini osjećaja
začarani kvadrat gdje zastori padaju
podižu ih samo nepoznata lica
koja meni ništa ne predstavljaju
ne marim previše za korake iza leđa,
ne da me vrijeđa,
već otiske moje prekrivaju svojim
a meni to čak i godi da se dogodi
stižu ali ne prestižu sve moje nade
uzburkane riječi srce tajno krade
i nestaju kao snijegom zametene
ulizice, lutalice, glumci i glumice snene….
DOZVOLI DA UMREM UMJESTO NJE
da zamolim sliku na zidu što stoji
zrnca da prsti mi prebiru
snovi da ostave me na miru
živjeti dalje život, ali ne znam koji
nisu Te snovi prestali sanjati
nije Te život prestao živjeti
nisi koliko Te trebam, moja bila
ne može suza da nestane, prestane,
makar malo da zastane i steže me i guši
sva nadanja ona ruši
ne želim bez Tebe dalje
makar su oni tu pored mene
i zadnju poruku što nebo mi šalje
ne smije da mi uzme Tebe
trebam Te
i svako jutro Tvoj dlan
noć mirnu, nemirni dan
Tvoj glas, pogled i sjenu
podari mi Bože smrt njenu
i bol ću uzeti tijelom svojim
orošeno čelo i to mi Bože daj
molim te da klonem i patim ako treba
dozvoli da umrem umjesto Nje, tako ti neba….
TAMNICA MOJIH ŽELJA
skromnost
u tamnici drži sve moje želje
za veselje,
strast i ludilo
što me zbog tebe noćas probudilo.
usnula sam te na putu poslušnosti dodira
nemirom pozvana
na ležaju strasti tvojih pobjeda.
dotičem ti lažni san prstima i vlažnim usnama
jer vrlo dobro znaš,
da,
sve što mi dopuštaš
kao narkotik čuvam u noćnim satima
dok traje jedini trenutak istine
čežnja moje nutrine.
osluškujem tvoje disanje
dolazak tvoje pobjede
poželim da ne prestane
tvoj pogled u moje grudi
dok slabost na tebe me izdaje.
ova noć je označena vatrom
žrtvujem je tvojoj pobjedi
svojoj potrebi
s mačem strasti u sebi.
mrviš moju želju poniženja
na pobjedničku postelju
rasipaš pohvale i priznanje
dodirima koji ne znaju za kajanje.
kratko je bilo vrijeme dodira
tvojih praznih razmišljanja
postelje vatrom rasvijetljene u tami
iscrpljenog i poharanog tijela.
samo sam željela
tamnice vrata otvoriti
svoje tijelo pod tvojim krojiti
nevidljivim suzama oprostiti
dok narkotik prestane djelovati ....
PJESMA U KRLETKI
razveseli me igrom riječi
osmjehom svojim
da ne budem tužna
tvoja pjesma što me liječi
nikada nije bila ružna
opjevaj moj lik svojim notama
neka to budu tiha šaputanja
bez lutanja i srca poharana
samo te molim
učini mi to
s puno strpljenja
ne dozvoli
da me mržnjom okuju
ostavi na papiru
nježnost moju
ne spominji strasti čiste ljubavi
jer oni što je budu čitali
to ne smiju saznati
i tek onda
kad odložiš istinu
na bijelome papiru
zatvori pjesmu u krletku
okreni leđa
mojem spokoju i miru....
PROBUDI ME AKO ZAUVIJEK ZASPIM
kad vrijeme znak neba mi ponudi
kradljivac pješčanog sata molim te budi
razbij ga od oblak što želi me kriti
barem još bljesak uz tebe želim biti
budi pored postelje i pričaj mi o budućnosti
ako na tren sklopim oči, ne boj se,
to su samo moje misli
tijelom se borim njezinim oružjem
iz ruku duha mrvicu života želim da uzmem
slušat ću dok mi pričaš svoje pjesme
ako suza se pojavi, a znam da ne smije,
molit ću je da se još malo strpi dok sam tu
neka ispuni mi posljednju želju do ulaska k nebu
osmjeh će ti lice moje dati, oči pogledati
i zadnji tvoj pogled sa sobom ponijeti
znaj da ne boli te više nego što boli mene
samo tijelo moje poharalo je vrijeme
od nje dobih previše unutarnje boli
jer smrt jedino moje ne zna da voli
na grobu što se mojim zove
čitaj mi uvijek svoje prekrasne snove
vidiš li da dolaskom kasnim
probudi me ako zauvijek zaspim….
PLES OSMJEHA NA TVOJIM USNAMA
sekunda je potrebna
da se usne i duša spoje
tijela da postanu
jedno
skini okove izvoru dodira
probuđen
neka okusi slobodu
neka teče
zabrani tijelu čekanja
priznanje boli
neka se slobodno predaje
i nauči da voli
otjeraj patnju iz očiju nadanja
rosne suze
neka slobodno klize
niz obraze
samo tako će biti
sekunda potrebna
probuđen izvor dodira
voljeno tijelo čekanja
patnja iz očiju otjerana
i otvoren ples osmjeha
na tvojim usnama
Moj zid
to nije miris ljubavi
već nešto drugo meni nepoznato
isprepleteno svim mogućim bojama duge
išarano kao zid koji samo hladno stoji
naslonim misli na njega
…da…. na moj zid
on je tu da uzima i nosi moj teret
….zna kako mi je
samo jednu ciglu dovoljno je da pomaknem
kao stara kula da potone
vječno u dubinu zemlje
kako hladan, krut podnosi bol?
svaki njegov utor nosi nešto bajno
haha
….osjeti li sreću u mome glasu….
moj glas….nema ga
izbezumljeno luta kao jeka
odbija se od zida….
opet udara….
nasrće….
koga to dozivam?
haha….
samo glumim
želim ga prevariti lažima osmjeha
grlim ga, zagrljajem cijelim, tepam mu
šutim….
slušam kako diše….
ne izgovara riječi, samo trpi
….da…
moj teret nosi….
ali, što onda
on je tu, da….moj zid
da šuti, nosi i trpi jeku što odzvanja….
