Moj zid
to nije miris ljubavi
već nešto drugo meni nepoznato
isprepleteno svim mogućim bojama duge
išarano kao zid koji samo hladno stoji
naslonim misli na njega
…da…. na moj zid
on je tu da uzima i nosi moj teret
….zna kako mi je
samo jednu ciglu dovoljno je da pomaknem
kao stara kula da potone
vječno u dubinu zemlje
kako hladan, krut podnosi bol?
svaki njegov utor nosi nešto bajno
haha
….osjeti li sreću u mome glasu….
moj glas….nema ga
izbezumljeno luta kao jeka
odbija se od zida….
opet udara….
nasrće….
koga to dozivam?
haha….
samo glumim
želim ga prevariti lažima osmjeha
grlim ga, zagrljajem cijelim, tepam mu
šutim….
slušam kako diše….
ne izgovara riječi, samo trpi
….da…
moj teret nosi….
ali, što onda
on je tu, da….moj zid
da šuti, nosi i trpi jeku što odzvanja….
