Kreativka u akciji

27.01.2008., nedjelja

Opet nešto…

Kati nije doma pa nema tko pozirati,a vestica je gotova. Prije spajanja je izgledala ovako:

Dok sam je spojila, okolo sam opheklala jednom lepezicom. I ovo je rezultat:

Heklanje ide puno brže nego pletenje, a i vune treba nešto malo manje nego kad se plete. Premda količina vune nije upitna, osim ako kupiš zadnja četiri klupka iste… ( kao ja…).
Prošli tjedan sam išla u nabavu vune i nemilo se razočarala. Izbor nije bio ni malo motivirajući. A i prodavačica me razočarala, kaže da je sezona vune prošla i da nemaju nove narudžbe do jeseni…mislim? Ja sam baš pehista! A još pred par mjeseci smo imali privatnu trgovinu u gradu, gdje bi skoro sjela na … kad bi prošetala pogledom po policama. Tada sam kupovala konac za heklanje, i svaki put si mislila kak' bih trebala već nešto i isplesti. I taman kad se odlučim, eto ti ga na!
U veljači krećem put Zagreba, pa ako netko zna gdje ima koja dobra trgovina nek' mi javi, da ne lutam previše…
I za kraj '' jedan od sedmorice veličanstvenih'', Jerry ili Tomy, tko bi ga znao, kad su isti…

- 19:56 - Komentari (8) - Isprintaj - #

23.01.2008., srijeda

Budimo ljudi…

Siječanj je mjesec koji što prije želimo ostaviti iza sebe. Nažalost, siječanj je i mjesec kad smo bolno svjesni da neki vlasnici svoje kućne ljubimce jednostavno odvezu automobilom i izbace ga negdje u predgrađu.
Tužna sam, jadna i nemoćna…
U susjedstvu su danas usmrtili dvoje psića čiji je vlasnik već dva tjedna u dubokoj komi i vjerojatno neće preživjeti. Vlasnikova rođakinja, inače žena koja sramoti ljudski rod, hladnokrvno je kujici uzela mladunce i dala ih usmrtiti. Samo zato jer se u siječnju životinje cijepe protiv bjesnoće, a to treba platiti…
Ne želim više o tome, želim to što prije zaboraviti. Želim vam ispričati nešto drugo. Prošle godine ostali smo bez dva draga psa. Jedan nam je uginuo od starosti početkom ljeta, a doživio je kod nas punih sedamnaest godina! Izračunajte koliko je to psećih…
A drugi… za njim smo plakali ko' tužne godine. Bio je to pas kojeg je bezobzirni vlasnik ostavio na milost i nemilost nedaleko naše kuće.
Lutao je skoro mjesec dana, obilazio od ograde do ograde ne bi li mu se tko smilovao. A ja, kakva jesam, slaba na nemoćne i ostavljene, svaki dan bi mu dobacila nešto hrane tek toliko da preživi, u nadi da će se netko smilovati i udomiti. U to vrijeme već smo imali tri psa. Ali, ljudi su često neljudi kad se radi o životinjama i tako je pas dobio ime ' Džoni', cijepljen je i završio u našem dvorištu kao četvrti. Bio je velik, duge crne dlake, rekli su mi da je to 'newfoundland', prekrasnih pametnih očiju u kojima su, jedno vrijeme nakon što smo ga udomili stalno bile suze.
U prosincu se iznenada razbolio i uginuo za nepuna dva dana. Veterinar je ustanovio da mu je puknuo žuć i razlijao se od čega je dobio sepsu. Ne mogu opisati onu bol koju smo osjećali tada i ono pitanje ' zašto baš on', i ' zašto baš sad kad je konačno našao vlasnike koji su mu pružili dom' ? Gubitak je bio golem…
I sad se pitam ' Imaju li ljudi srca kad svog psa koji je do tog dana dijelio suživot s njima, stave u automobil i odvedu u nepoznato, govoreći sami sebi da će se već nekako snaći, i da se možda nađe netko tko treba psa i tko će se pobrinuti za njega!'
A zašto? Često puta samo zbog 120 kn koje treba izdvojiti za injekciju protiv bjesnoće kojom bismo svoju životinju trebali zaštititi od bolesti!!!
Životinje nisu krive što se ne mogu pobrinuti za sebe, zato smo mi tu da im pružimo život kakav zaslužuju!!!

- 22:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

20.01.2008., nedjelja

Gotovo je, gotovo…

Konačno je gotov moj prvijenac. U početku sam mislila – nema veze kak ispadne, bitno da bude nosivo! Ali sad sam zadovoljna i zapravo ponosna na svoj rad. Pogotovo jer sam dobila pohvale od nekolicine znalaca koji se u pletenje razumiju malo više nego ja. Dobro, probila sam led, već radim nešto novo. Ali ne pletem, nego heklam neku vesticu za svoju mlađu kćer. Desetogodišnju Katarinu, zvanu Kati. Kako će to ispasti… ne znam još ni sama, nadam se da će biti dobro. Heklam u jednom komadu, još nekoliko redova i zadnja strana je gotova…

Prošlih dana dok sam plela dogodilo se nešto neobično. To je valjda genetski, jer dijete se prvenstveno uči od roditelja. Moja Kati promatrala me je sa strane, a da ja to nisam ni primjetila. Najedanput mi je rekla: mama, daj da probam, ja znam kak se to radi! Onako u nevjerici dala sam joj pletivo u ruke i ona je onako sigurno oplela očicu kao da plete već tko zna otkad. Ali ne samo ona, nego i moj jedanaestogodišnji sin koji je inače mamina maza, ali je htio probati! I naravno, uspješno! I pitam se otkuda to? Većina njihovih vršnjaka koje znam prije bi ismijali tako nešto nego probali.
Odgovor sam dobila vrativši se u prošlost, na dane kad sam ja počinjala. Na isti sam način naučila plesti i heklati od svoje majke. Gledala sam je, gledala i naučila. I ne samo to, naučila me šivati odjeću, tako da doista mogu sama kreirati i sašiti bilo kakav komad odjeće. Naučila me je vesti križiće, rišalje, goblene. Usadila mi je veliku ljubav prema ručnom radu i uvijek ću joj biti zahvalna zbog toga. Umrla je prije jedanaest godina. Hvala ti majčice…

- 20:36 - Komentari (5) - Isprintaj - #

10.01.2008., četvrtak

Hy,

Ovo sivilo od magle već je postalo depresivno. Mislim da je bilo dosta snijega za ovu zimu, čak je i djeci dosadio. Ovih dana baš i nisam nešto, Dragi mi je bolestan pa sam ( malo više nego inače) brižna supruga. Nije ništa strašno, izgurat će on to.
Dok nisam kod njega u bolnici – pletem! Na vlastito iznenađenje, napredujem. Prednjicu i leđa sam napravila i rukav je pri kraju. Kak dugo nisam plela, još bude dobro i ispalo. Sestra mi je posudila jednu svoju prastaru knjigu, stvarno je bogata motivima i šemama. Detaljno je obrazložena svaka očica, i početnik bi lako savladao i najzahtjevniji rad. Kol'ko sam si toga našla, mislim da mi bude zima prekratka da sve to napravim. Već me i dijete cuka za rukav da joj ispletem nekaj!
Probat ću vam nešto od toga i prikazati na nekom od sljedećih postova.
Jedino kaj ne valja je to da sam se ove zime previše popunila, a za neke modele bi više pasala vitkija figura. Dakle – dijeta…koji kilogram mora natrag dolje. Hvala Bogu da mi se vaga strgala i da je nemam u kući.

Nego, nedavno sam kopala po kutijama sa strane i naišla na jedan zanimljiv časopis što mi ga je pred par godina poslala prijateljica iz Engleske. Ona je isto ljubitelj ručnog rada, ali kak je antitalenat ja sam joj znala ponešto napraviti i poslati za Božić, a ona je meni slala časopise i mustrice. Žao mi je jer sam bez mnogih ostala, ali u ovom kaj sam našla ima dosta zanimljivog. Sad nemam vremena baviti se s tim, ali kad djeca krenu u školu imat ću malo više vremena pa ću vam probati preslikati. Ima jedan zgodan jastučić s resicama od vune i nije ga teško napraviti. Ali o tome drugom prilikom…

- 21:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.01.2008., utorak

Najdraži radovi

Ovo su neki moji najdraži heklani radovi, a od sad samo pletem, yes

- 18:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.01.2008., nedjelja

Dragi moji...

...Evo djelić atmosfere s dočeka, s koprivničkog gradskog trga:

Na staru se ne bih osvrtala jer mi nije bila godina za pamćenje, radije ću se okrenuti k novoj nam 2008 godini. Većina od nas s ulaskom u novu godinu donosi odluke i planove, koji već krajem siječnja bivaju zaboravljeni, pa i ja sam do sad bila jedna od njih. Kažem do sad, jer ove godine nisam donijela puno odluka, već samo one koje ću uz malo truda moći provesti u djelo.
Jedna od njih je da se malo više posvetim sebi. Budući da sam sitnim koracima zakoračila u četrdesetu mislim da je krajnje vrijeme za to. Želim samo malo iskočiti iz kolotečine, imam osjećaj da me previše ponesla svakodnevica.
Živim u maloj sredini nadomak Koprivnice i od svega najviše mi nedostaje društvo. Onako, jedna prava prijateljica za jutarnju kavu i pokoji trač. Zato sam uz pomoć starije kćeri otvorila ovaj blog jer vidim da se tu dobro zabavlja!!!
Imam pozamašna iskustva u ručnim radovima, vrtlarstvu, cvjećarstvu, kulinarstvu –osrednje, osim kolača, tu sam pravi ekspert. Bez brige, podijelit ću ja to sve s vama.
I za kraj samo da se pohvalim, iglice za pletenje i vunicu sam kupila, počela nešto, ali sve se bojim da to neće biti bolero kao što sam planirala. Ipak je prošlo previše vremena od mog zadnjeg pletačkog rada.
Nekoliko kadrova iz mog voćnjaka...