|
what if i just once managed to simply
float da nije sve ovako savršeno užareno možda bih i brinula zbog teških riječi koje poput kamenih blokova padaju na beton i pucaju po rubovima i savske koja me gazi dok se suzdržavam da ne puknem jer ne znam gdje sam smirujem ruke tako što dredove približavam nosu još uvijek mirišu po moru ne biste vjerovali kad me vidite, ali ja cijeli život s kamenjem u želucu plutam jutro prije m. me pronašla na kamenju s cigaretom i nagovorila da nastavim plesati djevojka koju smo upoznali te večeri i zaljubili se par sati kasnije bila sam čista lakoća koja je prvi put sama pronašla put kući po kamenju između borova noć prije držao se se uz mene i vodio me uokolo, to me iritiralo, ali znam biti maksimalno naivna kad ne osjećam intenzitet, na klupici uz put si mi objašnjavao zašto ti se sviđam i ja sam bila iskrena vidiš, već mi je previše, rekla sam (already gone) m. je bio pokraj nas i slušao i smješkao se na ekstaziju još jedno jutro prije crna mačkica na njegovom obrazu se rastapala dok se trzao u snu i udarao me u leđa, glava je ležala na stoliću, mišići su bili napeti, kasnije je rekao da je to od vrućine dirnuo me po leđima uskoro smo prestajali (nije da smo ikad bili išta osim dva tijela koja se vuku po floorovima tvrđave piju pivo i razgovaraju na kraju se strovaljuju na pod i čekaju da sve nestane) ja pokraj njega, a mršavi plavi dredovi (s kojima uvijek ostajem posljednja na plesnom podiju kad ostatak karavane utone u san) pokraj djevojke ginger kose, dalje od naše obitelji, šume i urona u more, dalje od doručka uz gitaru, rumija i voće, u sebi, znojni, umorni i predani intenzitetima koji će ostati mimo jednadžbe po to sama uvijek odlazim poslije budem nesretna načeta željna bespomoćna kao da me to zabavlja na neki suštinski kriv način, kao da je sve samo jedan dugi opetovani izazov kako uvijek govoriti a prešutjeti i uzimati pa odlaziti i uopće biti krivo postavljen u slagalici ljepote od sebe na kraju napraviti algoritam slijepih ulica u kojima rastu ruže, ali bolest se podmuklo širi crnu mačkicu ja sam nazvala vjevericom, zajebavali smo se na račun nju ejdža i smijali tome što smo generacija klasika, osim toga, tko zna koji je detalj u konstelaciji ovog puta bio presudan vječna zabava za propale ljubavnike po kojima još istog jutra obrastaju borovi i sve samo isparava na suncu tako da postajemo prozirni i više se ne vidimo |