|
eksplozije/pustoši
mislim da sam se urušila u samu sebe kad sam se uhvatila kako ti iskopavam miljkovića na engleskom i kad mi je idući dan m. donijela lunch paket s nacrtanim mojim imenom na posao a m. kupila cvijet dok smo kisnuli i pušili mislim da su to bili trenuci kad sam se bila sposobna zaljubiti samo jer si tu kao duh bila bi valjda najofucaniji romantik koji se dvadesetčetiri sata dnevno autosabotira da mi zodijak nije tako stabilan da nekad plaši ovako te jogom napokon resetiram iz tjelesne memorije (više ne podsjeća samo na tebe i mamurluk) stavljam u perspektivu dajem vrijeme drugima i pretrpavam kalendar implodiram prema unutra i onda kristaliziram emocije i fiksacije neka stoje tu i bivaju s nama neki tipovi po trešnjevki pjevaju da te neće biti sutra a već je pola tri i mi se već satima slabo razumijemo jezične barijere sabotiraju diskusije (osobito one o odnosima i pisanju koja je agonija samo takve voditi oduvijek sam bila mazohist) i previše je loše poezije u igri (ni na šta nisam alergična, ali na poeziju goru od moje jesam umjesto svega tog drugog) molim te nemoj mi pričati da odlaziš u planine ni o festivalima ni o tome kako je vis predivan ni o bivšoj koja je bila alkoholičarka ni o zodijaku ni o stvaranju molim te nemoj mi pričati ništa lagano, aktivno i uzbudljivo jedino što mogu podnijeti čuti trenutno, barem od tebe, treba se reći odjednom i treba biti bezizlazno nasreću i to ti se omaklo (volim što možeš i to desiti kad već trošimo vrijeme umjesto da spavamo da vježbamo da radimo u ove sitne sate everything at once) |