|
sama sam si neprijatelj utoliko što se lako
obezličim. ne onako glagolski i opipljivo, samo meditativno, i tjeskobno. (pojest će me, davno sam prorokovala) sama sam sa sobom neosigurana većinu vremena, mada je i to privid, kažu barem. flešovi pravoga daju temelje, održavaju, ČINE svijet. moj (mislim da je naš). s provincijom sam se opet pomela, onako doušnički, kao u plesu, kao u točki u cirkusu, kroz obruč, nekamo gore, nekamo među piljevinu, nekamo gdje me nema, i gdje nas nema, provincijo volim te, drago moje stakleno zvono, oprosti ali energično bježim u tretmane Svijeta, da ne padne mrak na oči. više ionako ništa nije osobno, a ni ne muči, samo sam htjela jedan paragraf koji, barem jedva, prepričava. -nikad nije bilo pjesme na kraju. ovdje su jedini strahovi od manjka, lažem, svugdje su, nelagodno mi je više reći horror vacui kad ne znam ni je li jedno ni je li drugo ni jesam li treća. utječem li na tebe možemo li biti sami sa sobom i što je tromost nemoj misliti da nije reducirano! to su glavna pitanja i ubijte me s dva pucnja prije nego- znam, tek dvadeset, s premalo pijeska u džepovima, ako je lakše, povlačim, ali shvati to kao (čak prozirnu!) laž. Hitno se moram prešaltati na čistu prozu, seminari čekaju. A i živciram se. :) (samo kao prevencija, u slučaju da primijetite da se u ovom goluždravom postu dva puta ponavlja izraz 'sam sa sobom', nema razloga za paniku, nije nikakav subliminalni krik za pomoć, ali čini mi se da ionako ne moram pojašnjavati, svi ovdje puno... pišu :D) |