|
što ste mislili da sam to ću postati
- sjetila sam se, nakon što je bivša cimerica pročitala nešto što je tada izašlo negdje, nije bitno, samo i jedino pitala je 'iiii...... tko je miki?' cimerica je random, nije bitno, ali to pitanje je bilo u točnim vremenskoprostornim koordinatama, onako, krucijalno i simptomatično, ma sve, miki, mitska ličnost sad sam primijetila, prvi je bojio svoje nebo strahom, a ovaj se još samo boji, i kaže to kao da je cijeli svemir tu negdje, eto ona mi govori budi svjesna sebe ali zaboga nemoj misliti o sebi. valjda bih se trebala pouzdati ali priznajem da katkada niti ne razumijem od prve, možda ne čujem riječi ili zaboravljam povratnu reakciju, promišljanje kao da je logiku zamijenilo bujno bujno bilje, vodeno, puzavo, staklenasto, riječni zrak, proljetne grane, drhtavost s fotografije, tragovi kapljica na leći. to je sve čega se mogu sjetiti, samo vakuum i metaprostor, onaj u kojem si slobodan i u kojem je umjetnost nulto stanje. možda gdje počinješ primjećivati da linije i točke u tvom vidokrugu čine mrežu s odjavne špice ili muzika svira upravo brzinom kojom se vlak kreće zaboga jutro prije ispita kamperski ruksak sam jedva podigla na rešetke iznad sebe, UVIJEK je tako i moja prtljaga je moje lice, i nije, nije još bilo svanulo a kuće su izgledale kao s onih sela iz videoigrica, osvjetljeni prozori u mraku, kad si svjestan da promatraš posljednjih dvadeset minuta prije svitanja imaš ono što se zove NEPROCJENJIVO, ukrao si svom besmislu malo smisla, imaš dvadeset minuta svjesnosti ali si pospan i muzika svira pa utoneš i mek si a ne hladan to jutro nisam bila svjesna ničega ali sam se osjećala kao da idem onim vlakom što vozi učenike u hogwarts, samo jer je muzika doista imala ritam vlaka e to je MEĐUPROSTOR, pukotine koje naprsnu u životu i svakom danu bojim se da ne odlelujam majka je jutros upotrijebila dva pridjeva, rekla je za moju jaknu da je izvanredna a za fotografije da su prelijepe, još je rekla da je tata navukao osmjeh ih filma kada je vidio što sam mu poslala (obične svijeće, poslala sam mu svijeće jer sam znala da si on neće kupiti a da ih voli paliti u dnevnoj sobi) pridjevi izvanredno i prelijepo bili su moje dobro jutro u potrazi sam za bijelim ljiljanima, umjetnima, lijepo u ružnome, a sinoć sam pijana posvetila najviše pažnje u životu skidanju i lijepljenju plakata na zid odvratan je pogužvan i u komadićima, a ni na koncert još nisam otišla, ali lijepo je u pola noći, nesposoban za koordinaciju pokreta usmjeriti brigu na tako nešto, nakon što sam pojela bombonjeru s rumom, i to je doprinijelo lošemu baš malo znam, jako malo znam, pretjerujem u onom što volim, volim miroslava antića i pisati i životinje i genijalne ljude HVALA NEBESIMA što me pronalaze posve sam modra i zelena, dugo promatram jednu imaginarnu šumu i šetam po njoj, doista ne možete vjerovati koliko vremena trošim maštajući o šumi, da je onako posebna i magličasta, da zagledam okolo, gledam životinjice, preplićem se s granjem nemam pojma što zaslužujem i radim li išta, samo imam ljubavi koju ću isijati u tebe njega nju isijati vjeruj mi pogledam te i volim te |
|
što ste mislili da sam to ću postati
- sjetila sam se, nakon što je bivša cimerica pročitala nešto što je tada izašlo negdje, nije bitno, samo i jedino pitala je 'iiii...... tko je miki?' cimerica je random, nije bitno, ali to pitanje je bilo u točnim vremenskoprostornim koordinatama, onako, krucijalno i simptomatično, ma sve, miki, mitska ličnost sad sam primijetila, prvi je bojio svoje nebo strahom, a ovaj se još samo boji, i kaže to kao da je cijeli svemir tu negdje, eto ona mi govori budi svjesna sebe ali zaboga nemoj misliti o sebi. valjda bih se trebala pouzdati ali priznajem da katkada niti ne razumijem od prve, možda ne čujem riječi ili zaboravljam povratnu reakciju, promišljanje kao da je logiku zamijenilo bujno bujno bilje, vodeno, puzavo, staklenasto, riječni zrak, proljetne grane, drhtavost s fotografije, tragovi kapljica na leći. to je sve čega se mogu sjetiti, samo vakuum i metaprostor, onaj u kojem si slobodan i u kojem je umjetnost nulto stanje. možda gdje počinješ primjećivati da linije i točke u tvom vidokrugu čine mrežu s odjavne špice ili muzika svira upravo brzinom kojom se vlak kreće zaboga jutro prije ispita kamperski ruksak sam jedva podigla na rešetke iznad sebe, UVIJEK je tako i moja prtljaga je moje lice, i nije, nije još bilo svanulo a kuće su izgledale kao s onih sela iz videoigrica, osvjetljeni prozori u mraku, kad si svjestan da promatraš posljednjih dvadeset minuta prije svitanja imaš ono što se zove NEPROCJENJIVO, ukrao si svom besmislu malo smisla, imaš dvadeset minuta svjesnosti ali si pospan i muzika svira pa utoneš i mek si a ne hladan to jutro nisam bila svjesna ničega ali sam se osjećala kao da idem onim vlakom što vozi učenike u hogwarts, samo jer je muzika doista imala ritam vlaka e to je MEĐUPROSTOR, pukotine koje naprsnu u životu i svakom danu bojim se da ne odlelujam majka je jutros upotrijebila dva pridjeva, rekla je za moju jaknu da je izvanredna a za fotografije da su prelijepe, još je rekla da je tata navukao osmjeh ih filma kada je vidio što sam mu poslala (obične svijeće, poslala sam mu svijeće jer sam znala da si on neće kupiti a da ih voli paliti u dnevnoj sobi) pridjevi izvanredno i prelijepo bili su moje dobro jutro u potrazi sam za bijelim ljiljanima, umjetnima, lijepo u ružnome, a sinoć sam pijana posvetila najviše pažnje u životu skidanju i lijepljenju plakata na zid odvratan je pogužvan i u komadićima, a ni na koncert još nisam otišla, ali lijepo je u pola noći, nesposoban za koordinaciju pokreta usmjeriti brigu na tako nešto, nakon što sam pojela bombonjeru s rumom, i to je doprinijelo lošemu baš malo znam, jako malo znam, pretjerujem u onom što volim, volim miroslava antića i pisati i životinje i genijalne ljude HVALA NEBESIMA što me pronalaze posve sam modra i zelena, dugo promatram jednu imaginarnu šumu i šetam po njoj, doista ne možete vjerovati koliko vremena trošim maštajući o šumi, da je onako posebna i magličasta, da zagledam okolo, gledam životinjice, preplićem se s granjem nemam pojma što zaslužujem i radim li išta, samo imam ljubavi koju ću isijati u tebe njega nju isijati vjeruj mi pogledam te i volim te |
|
što ste mislili da sam to ću postati
- sjetila sam se, nakon što je bivša cimerica pročitala nešto što je tada izašlo negdje, nije bitno, samo i jedino pitala je 'iiii...... tko je miki?' cimerica je random, nije bitno, ali to pitanje je bilo u točnim vremenskoprostornim koordinatama, onako, krucijalno i simptomatično, ma sve, miki, mitska ličnost sad sam primijetila, prvi je bojio svoje nebo strahom, a ovaj se još samo boji, i kaže to kao da je cijeli svemir tu negdje, eto ona mi govori budi svjesna sebe ali zaboga nemoj misliti o sebi. valjda bih se trebala pouzdati ali priznajem da katkada niti ne razumijem od prve, možda ne čujem riječi ili zaboravljam povratnu reakciju, promišljanje kao da je logiku zamijenilo bujno bujno bilje, vodeno, puzavo, staklenasto, riječni zrak, proljetne grane, drhtavost s fotografije, tragovi kapljica na leći. to je sve čega se mogu sjetiti, samo vakuum i metaprostor, onaj u kojem si slobodan i u kojem je umjetnost nulto stanje. možda gdje počinješ primjećivati da linije i točke u tvom vidokrugu čine mrežu s odjavne špice ili muzika svira upravo brzinom kojom se vlak kreće zaboga jutro prije ispita kamperski ruksak sam jedva podigla na rešetke iznad sebe, UVIJEK je tako i moja prtljaga je moje lice, i nije, nije još bilo svanulo a kuće su izgledale kao s onih sela iz videoigrica, osvjetljeni prozori u mraku, kad si svjestan da promatraš posljednjih dvadeset minuta prije svitanja imaš ono što se zove NEPROCJENJIVO, ukrao si svom besmislu malo smisla, imaš dvadeset minuta svjesnosti ali si pospan i muzika svira pa utoneš i mek si a ne hladan to jutro nisam bila svjesna ničega ali sam se osjećala kao da idem onim vlakom što vozi učenike u hogwarts, samo jer je muzika doista imala ritam vlaka e to je MEĐUPROSTOR, pukotine koje naprsnu u životu i svakom danu bojim se da ne odlelujam majka je jutros upotrijebila dva pridjeva, rekla je za moju jaknu da je izvanredna a za fotografije da su prelijepe, još je rekla da je tata navukao osmjeh ih filma kada je vidio što sam mu poslala (obične svijeće, poslala sam mu svijeće jer sam znala da si on neće kupiti a da ih voli paliti u dnevnoj sobi) pridjevi izvanredno i prelijepo bili su moje dobro jutro u potrazi sam za bijelim ljiljanima, umjetnima, lijepo u ružnome, a sinoć sam pijana posvetila najviše pažnje u životu skidanju i lijepljenju plakata na zid odvratan je pogužvan i u komadićima, a ni na koncert još nisam otišla, ali lijepo je u pola noći, nesposoban za koordinaciju pokreta usmjeriti brigu na tako nešto, nakon što sam pojela bombonjeru s rumom, i to je doprinijelo lošemu baš malo znam, jako malo znam, pretjerujem u onom što volim, volim miroslava antića i pisati i životinje i genijalne ljude HVALA NEBESIMA što me pronalaze posve sam modra i zelena, dugo promatram jednu imaginarnu šumu i šetam po njoj, doista ne možete vjerovati koliko vremena trošim maštajući o šumi, da je onako posebna i magličasta, da zagledam okolo, gledam životinjice, preplićem se s granjem nemam pojma što zaslužujem i radim li išta, samo imam ljubavi koju ću isijati u tebe njega nju isijati vjeruj mi pogledam te i volim te |