|
kada bi mogao zapakirati u crvenu maramu s bijelim točkicama, ili kakvagodjeveć bila u svim onim crtićima i objesiti ju na kraj štapa, kada bi stvarno mogao
kada bi mogao poslagati u kutiju, možda onakvu s onim malim nacrtanim kišobranom kojem ste se uvijek smijali kao klinci, kada bi mogao, u kutiju koja će stajati na dnu ormara, svakog ormara kojegćešikadimati u svakoj od budućih soba u kojima ćeš možda živjeti kada bi mogao barem sačuvati negdje u glavi, bilogdje u glavi, i onda projicirati poput holograma na svaki budući prazan zid na koji poželiš, noću dok ležiš u kojem god već budeš ležao krevetu, na svaki zid i misliti bar na trenutak da će ti sadržaj iz tvoje marame ipak još bar koji put zatrebati da ćeš možda nekoga jednom zadiviti, kad pred njim izvadiš jednom sve iz svoje kutije ili se bar na trenutak zavarati da tvoj hologram možda ipak nije hologram što bi odabrao, što bi odabrao u trenutku kad bi ti pitanje bilo postavljeno, što bi odabrao bez računice, što bi odabrao instinktivno, šti bi odabrao samo jednim jedinim otkucajem srca? što? ili bi radije volio, recimo, neki upitnik ili anketu, bi li volio ponuđene odgovore, bi li volio samo zaokružiti a ili b ili c i bi li se bojao one prazne crte koju uvijek ostave pokraj zadnjeg slova, one crte koja uvijek nešto čeka, a najgore je što ne čeka to ni od kog drugog nego baš eto, mučeniče, od tebe? jesi li siguran da bi znao odgovor, jesi li stoposto siguran da bi znao tada da bi znao tada što je tvoj život, što je sve što voliš, što je sve što znaš, što je sve što jesi a stane samo u jednu kutiju, samo u jednu maramu ili na samo jedan zid ili samo ujedan od tri ponuđena odgovora no, kakogodtikažeš. ali jesi li baš siguran da ćeš uvijek moći ponijeti dodatni kofer, jesi li siguran da ti nikada u autobusu neće reći 'ne, povratnu kartu ste trebali kupiti ranije na kolodvoru' jesi li baš tako jako siguran da ti se jednom vrat neće bar malo ukočiti od propuha i da se tog trenutka neće naći neki glupitkoliihjeizmislio zakon fizike ili biologije ili neznamčega koji ti eto jednostavno neće dati da se okreneš |
|
pokušavala sam napraviti neki rezime prošle godine. stvarno sam pokušavala. odgađam i dalje.
dobra je bila, divna je bila. entuzijazam je u jednu ruku opadao, dok smo u drugu napravili najviše do sad. rekli najviše do sad. mislili najviše do sad. mislim da se to inače naziva odrastanjem? o daleko sam od odraslosti, ali djetinjstvo je pobjeglo još dalje. očito je, neizbježno, prirodno naravno. shvatila sam koliko je dobro kad ponešto napokon prestane. shvatila sam da sam u stanju biti što nisam, još možda više shvatila da sve to u biti jesam. ponekad sam bila uvjerena da u određenim stvarima postoji nešto više, u drugom trenutku nisam vidjela ništa. razočaranja su postajala samo otupljivanje osjetila. samo na kratko stisneš oči najjače što možeš i već za dvije sekunde ideš dalje, s osmjehom možda većim nego ikad. razočaravaju nas, ali u jednakoj mjeri i razočaravamo. tek kako tog postajem svjesna, učim prihvaćati ono što i nije ugodno prihvatiti. shvatila sam da za neke svoje postupke ne želim znati motiv. onaj neki, prikriveni, tako bar kažu. isuse bila je ovo dobra godina. raznolika. u svoj svojoj predvidivosti ipak stalno drugačija, ne znam sada kako je to uspjelo. poraze i pobjede neću zbrajati i oduzimati, uglavnom jer mi se čini da puno tog nisam ni svjesna. naučila sam manje ironizirati. naučila sam više tog cijeniti. puno tog mi je promaklo, naravno. prekršila sam i neka nepisana pravila. jao toliko tog nisam naučila. toliko tog nisam napravila. ali, što bi bilo da jesam? ničeg nebi bilo, eto. sve i ništa, potpuno jednako i zato besmisleno, tako nekako? što je vrh nego jedna točka, a što je zabavno u jednoj točki? (doduše može se vrh zamisliti i kao ravnu liniju a to mi onda zvuči kao hodanje po žici u cirkusu. onako, baš, svi te gledaju, zapravo se i dive, ali ti neprestano strahuješ. i sve se svodi na čisto održavanje na toj žici. a to je, nekako, naposlijetku, nezanimljivo?) i što bi si umorni, ali duboko u sebi zapravo luđački mazohistički sretni prepričavali na kavi? ma... divno je, onako divno, sve da nazovemo neopisivim. samo osmjesi odaju. i zato, odričem se pravog rezimea za sada. kad me pukne sentimentalnost, možda i sklepam neku poštenu odu. i tako. (i da. ne znam.. ne znam što bi to točno značilo dobro iskoristiti ove praznike. puno izlaziti? puno čitati, crtati, plesati, pisati? puno jesti? ili spavati?) znam već da protiv trenutka ne ide. lijenost poričem, samo ću se nasmijati. pa što bude najbolje je. |