|
Jesu li blizanci uvijek baš tako ekscentrični, kao ovih par parova koje znam?
Znam li ja još uopće zapravo plakati? Najčešće prvo pet minuta smišljamo čemu ćemo nazdraviti. Ono što prvo izleti u posljednjem se trenutku nekako uvijek učini nedovoljno dobro rečeno, pa uvijek dotjerujemo, da nam ide bolje u korist. (I nije uopće da nemamo život, ono. ;)) Ah jebiga, bar je zabavno. Mislim da mi balansiranje ide poprilično dobro. Vjerojatno zato i jesam relativno konstantno tako nekako,ne znam, zadovoljna možda. Više ili manje, naravno. Ne bih se baš nazvala maminom curicom. Kad zatreba, znam biti previše sam samosvjesna i otresita za to. Ne bih se nazvala ni istinskim štreberom. Nikada nisam zamolila ni za jednu ocjenu, nikad nisam pokušala pronaći dovoljno energije da bi se uvlačila u šupak nekom profesoru, nikad nisam bila ona kojoj je ruka uvijek bila u zraku i koja bi prva skočila na profesorovu riječ. S druge strane, nisam ni istinski raskalašena. Pijem kad god se pije, s vremena na vrijeme napravim budalu od sebe, ali to je to. Ništa osobito. Nekad sam nabrijana, nekad nisam. Doista mislim da su neki isprazni, a druge strane mislim da neki puno tog propuštaju. Ali naravno da sam daleko od pozicije osobe koja bi imala pravo dijeliti savjete. I ja sam uvijek tuđe najčešće dočekivala s ironijom. Tako da, svatko svojim putem, ne mogu ja tu ništa. Ja nastavljam slagati svoje kockice. Uvijek iznova neke popadaju, ali da nije tako, bilo bi previše dosadno. (Trenutno ne shvaćam prazninu.) |