MiniMaxine

...pa makar i tu jadnu, unaprijed ozloglašenu, kriznom proglašenu, stegnutim remenima i teškim vremenima nepromašenu mille-non-piu-mille & devetu.

Tko kako, ja naopako.

Ostadoh i prije starta bez jedne od tri ključne stvari. One pod rednim brojem dva, budimo precizniji.

A sve je počelo prilično idilično.

Skupilo se bunceka pečenih, komada tri, kg isto toliko; salate francuske, salate portugalske, salate meksičke; pršutića, sirića i suharaka raznih, također multinacionalnih; lazanja bolonjez, koje nisam stigla ni prijavit; orehnjača, makovnjača, jedna kolosalna švarcvaldica (za potrebe bloga malo cenzurirana, haha) i još sto čuda odasvuda.
Sve u svemu, slatkog i slanog - po običaju - preko svake mjere, ter nešto malo kisele, no neizbježne sarme za neutraliziranje loše želučane karme.

Našlo se i zgodno mjesto za izist sve to.

Našlo se i paketa & paketića masu za pod bor.

Trebalo je samo nakrcati bijelu strijelu i gas, gas...



I nakrcalo se.

Ali od gasa ni g.
Ni na guranje, ni na psovanje; ni čut .

Bijela strijela odapela.

Ispustila dušicu oko tri i pol zapolne, 31.12., amen.
I ostavila slavlja željne na cjedilu, bez prijevoza, na cca sto milja od cilja .

(situacija je krajnje sekirativna, ajmo još jedan red ovih bengbengcrvenih stavit)



Ste povatali svu težinu situacije?
Zbrojili bunceke, pakete i ostale aspekte štete?

Ja ne.
Nisam stigla.

Jer iz "Zorroa", "Supermana", "King Konga", "Titanica" i inog edukativnog materijala znamo da se iz nevolje dama nikad ne izvlači sama
("Kill Bill" i slično uredno sam prespavljivala, falatibože )

Gnjila bundeva nekom se čarolijom
<= ovo ide čarobnjaku
pretvorila u tutnjeću crnu kočiju dobrano prije ponoći.

Već sam negdje spomenula da kod mene sve ide naopako.
Što ne mora nužno značiti i loše .



Laganini, sa 150 na sat po snijegu i ledu, u svakom pogledu sve smo više napredovali .
Iako vozač uglavnom nije gledao naprijed.
A ni volana se nije nešto držao k'o pijan plota. Ni drugih prometnih propisa baš.
Ali su zato svi ostali sudionici u prometu tih zadnjih sati stare godine bili neviđeno uviđavni, ter su se sklanjali s puta čim bi naš šole malo pribibiknuo. Ili šeretski namignuo svjetalcima.
Pogurati nekog s preticajne trake skoro nije ni trebalo; možda jednom, dvaput najviše

Tek toliko da se švarcvaldica ne rascmolji.
I nije se .
Junački je podnijela sve stresove.
Ma prava blogerska poslastica, očito. S nickovima ili bez njih .



I tako, umjesto živaca i petardi pucketala su na kraju ipak samo drva u kaminu i prskalice, otpucnuo je vrlo diskretno i čep s boce pjenušca, jedino je Tonki puk'o film onako, žešće.

Ljudi moji, ta je sirotica jaukala i vapila i nije začepila dvajsčetiri ure!
Osim na par sekundi, koliko joj je trebalo da usiše četiri konzervice slasne. Jer, naravno, poklon-paket je neophodno mam ubacit u mačku, da se ne pokvari.

I nije se



Eto, svatko je dočekao svoje, a svi skupa i tu dveidevetu.
I lepe nam je bilo; da bi tako i k letu jubilarnu desetu, uz punu bukaletu .

Istinaibog, ja još čekam ključnu stvar broj dva, jerbo bijela strijela i dalje počiva u miru tamo negdje pod snijegom.
Al' tko zna za što je i to dobro.

Otegla sam s ovim postom, a samo sam htjela reći
(da nemam vremena, naravno, i da se izvinjavam na nejavljanju)
veseloj družbi čestitara iz komentara, mejla, fejsa, esemesa:
ebeš život bez imalo stresa
ekipica, sretna nam Nova!