[tu pa tam]
::još malo pa hepi brzdej tuu juuu, hepi brzdej tuuu juuu..hepi brzdej dir blog..hepi brzdej tuu juu::
uskoro se približava prvi rođendan ovog bloGa, pa sam odluČila da objavim prvi prvcati post koji sam objavila, em su neki izrazili žeLJu da to vide:)) text je daaavnoo napisan i objavljen u našem šKolskom listu pa će hateovcima bit aninčrsting za ponovno čitat al neka:))
e pa dragi moj blože...nadam se da si kroz ovih godinu dana bio zanimljiv i da ćeš tako i nastavit:))
i da mi budeŠ velik i dobar:)
malo je velik prvi post al eto:)) prva godina je prva godina:))
JA SAM PLAVUŠA...KOJA JE TVOJA ISPRIKA?
Upadam u neku xx drogeriju/parfumeriju/nije ni bitno, i šablonski kupujem Nivea kremu za ruke, dolazim do kase, keširam pare i pogled mi zastaje na vrlo simpatičnoj ambalaži marke Benneton. Bubnem anoreksično crnokosoj prodavačici: «Hulahopke?»
Ona me pogleda kao da mi se u tom trenutku pojavilo treće oko na čelu i s podsmijehom odvrati: «Ne,prezervativi.»
Pričekam trenutak da joj samozadovoljni smiješak odleprša s lica i prokomentiram da po toj cijeni mogu nakupovat godišnju zalihu Durex kondoma. Nažalost, ne vrtim se u takvim obijesnim rokfelerovskim društvima s RichieRich-dečkima da bih bila upoznata sa zaštitom od spolno prenosivih bolesti čija je cijena ravna iznosu mog vikend džeparca. Vrtim se u krugovima koji su i više nego zadovoljni dobrim starim Mr. Durexom.
Tipica, koja je pomislila da sa mnom može razgovarati kao sebi ravnoj, gušeći se u samodopadnom smijehu/urlikanju, baci bombu koja mi je uspravila sve dlake na glavi: «Ma sve je u redu...već me nekoliko plavuša isto pitalo! «
Toj dubokoumnoj krawi nabacila sam sarkastični osmijeh u stilu HaHaBašSiDuhovita, strpala kremu u torbu i u stilu ptice trkačice napustila drogeriju/parfumeriju/nije bitno, dok mi se iz ušiju pojavljivala para. Ovaj iritirajući incident zaslužuje pozdrav iz Rovinja....
Fakat mi je pun kufer tih predrasuda o kvaliteti inteligencije plave kose po kojima ispada da je svaka plavuša šupljoglava kretenuša koja jedino poznaje smjer krevet-kozmetički salon-vožnja u skupim autima s bogatim tipovima. Ja sam plava pa, osim kreveta u kojem spavam sama, nemam veze s ostalim stereotipnim pojavnim oblicima. Salone ne posjećujem, vozim se busevima za koje mjesečno izdvajam i do 200kuna i obično se u tim istim busevima ne vozim s bogatim tipovima već s nekim penzićima koji uvijek sjednu do mene i, očito fascinirani mojim divnim mladim licem i plavom kosom, non-stop pilje u mene dok im iz usta bazdi po jutarnjoj rakiji..
Dobro je biti Ja.
A šta je s onom bezočno lažnom pretpostavkom da se plavuše obično provode najluđe? Po nekim stereotipnim normativima ja bih svaku subotu trebala imati najmanje 50 poziva s različitih strana svijeta, od različitih muških ljepotana: od Hollywooda pa do bližeg susjedstva; trebala bih zaposliti osobnu tajnicu da uspijem sortirati sve te ludo zabavne ponude i na kraju uz eci-peci-pec izabrati sama. Vani bi se trebala pojavljivati u društvu dva bodyguarda koji bi štitili moju plavu kosu ( možda i mene ? ) od nepoželjnih tipova koji ulijeću sa spikama tipa: «Htio bi protresti tvoje stablo.»
Novac mi uopće ne bi trebao jer bi se svaki muški novčanik otimao za mojim računom. Najbolji prijatelji bili bi mi dijamanti, šampanjac i Chanel 5.
Molim lijepo..subota je navečer, sama sam doma( ja i Toto), mažem paštetu na kruh i usput bacam koji komad nezasitnom stvorenju ispod mojih nogu; najbolji prijatelji su mi daljinski, coca-cola i satelitska. Na VOX-u gledam film sinkroniziran na njemački o nekoj tipici koja u nasljedstvo dobiva stado krava i odlučuje se upustiti u biznis, a moj mobitel je već polako prekriven prašinom - i to ne zbog konstantnih poziva.
Dakle...zabava do krova, a plava kosa do ramena. Gdje je tu pravda!?
Ako već moram trpjeti neiscrpne viceve koje iz rukava sipa svaki seoski dječarac, onda smatram da bi mi se život trebao podudarati s mitom barem u nekim pogledima. Recimo, da je sve to živa istina, sigurna sam da bi mi neki magnat iz Europe financirao vozački i za uložen trud poklonio Mini Coopera. No, kako to obično biva u stvarnosti, posljednji komentar koji sam čula vezan uz moje perspektivno vozačko zvanje je aludirao da bi ja sve svoje kazne ( kao da bi ih dobivala...) rješavala tako da bih se upucavala ležećem policajcu. Složila sam facu čisto reakcije radi u stilu:»NE KUŽIM» pa mi je tip vrlo suosjećajno obznanio: «Pa...znaš..plavuša...ležeći policajac nije stvarna osoba!» Zamolila sam ga da mi polako slovka jer mi riječi lete iz glave. I upozorila sam ga na vremenski period kada bi se striktno trebao držati trotoara. Pješaci umiru hodajući...step by step..PAF!
A pravo pitanje visi u zraku: tko je i kada došao do zaključka da smo mi plavuše vrsta bez mozgovnih funkcija i bez sposobnosti logičkog ili bilo kojeg zaključivanja? Malo sam se raspitala među mješovitom svitom...crnokosih, crvenokosih, smeđokosih i začuđujuće ( ili ne..) nitko nije znao odgovor. Crnokose su se pravile kao da se tu nema o čemu pričati, kao da je u početku stvaranja svijeta odlučeno da su one intelektualno jače od nas. Smeđokose su pak uvjerene kako je to sve zbog Barbie lutkica koje su zbog plastičnog pogleda na svijet kolonizirale planetu. Šaljem Tarantinu predložak za Kill Barbie. Ne postoje žene s prirodnom bojom crvene kose koja podsjeća na crveno-žarki flomaster, stoga je njihovo mišljenje posve nebitno jer se ispod sloja kemikalija krije ili crnokosa ili smeđokosa. Čini se da se tu radi o klasičnom sindromu: Kokoš ili jaje? No, nekako mi se čini da je sve to počelo negdje u vrijeme dobre stare Marilyn Monroe koja je povijesno poznata kao užasno glupa osoba i loša glumica, no probila se u filmskoj industriji anđeosko naivnim licem i platinasto plavom kosom. Pitam se trebam li reći da je uz to preležala mnoge krevete...pa eto i objašnjenja «mita o plavušama» kojeg se većina kromanjonski zaostalih dečki drže - da su plave cure lakše jer preleže svaki krevet kao boginje? Tu se samo pokazalo da vrijedi ona nadaleko poznata: iznimka potvrđuje pravilo.
Ja definitivno nisam laka, ali kako je težina jedna od tema koju žene vole izbjegavati, suzdržat ću se od komentara pojma «laka» u svim njegovim značenjima.
E, pa hvala, Marilyn. Nisi li se kao sve ostale mogla furati na dugu, crnu kosu, čednost do prve bračne noći i poštedjeti nas da u budućnosti ne budemo glavna meta sprdnje?
Zahvaljujući originalu, kopije trpe.
Oni u manjini, koji slučajno pročitaju moje textove a da nisu upoznati s mojom ličnošću, od reda kažu da im je nekako teško povezati moj izgled s mojim pisanjem.
U čemu je problem? Zar samo zato što sam plave kose budim asocijacije da jedino što umijem je nabrojati svih 30 slova abecede?
Tiha voda ( Jana izvorska ) papir oplemenjuje.
A nakon što me upoznaju i otkriju da ipak ima neke frekvencije na mojim moždanim valovima, neizbježno je pitanje: «Ti je to prirodna boja ili....?»
To mi fakat zvuči kao kompliment: ono, kao ne može se vjerovat da znam slagat rečenice pa očito mora da se farbam u plavo. Hvala? Ne bih rekla.
Jedina opasnost koju donosi dah stereotipa jest to što uvijek postoji vjerojatnost da se plavuše počnu ponašati kao iz vica. Jedina opasnost koja je mene snašla je ta što se «alla plavuša» ponašam kad mi netko ispirča vic. Prvi ga put uopće ne skužim, drugi put se nasmijem tek toliko da sugovorniku pokažem da cijenim trud, a treći put nakon tjedan dana kažem toj istoj osobi da je vic stvarno super. Ali, to sam samo ja, cura koja nema smisla za viceve tipa Mujo-Haso i mali Ivica, već besramno umirem od smijeha na bolesne viceve u kojima dečko kupuje petarde misleći da su žvake i stavlja ih u usta, prodavač ga pokuša upozoriti, no on jednostavno pukne od smijeha. ( ! )
Plavuše su top tema i rema svih vicoklepaca diljem lijepog našeg svijeta, no još nitko nije bio toliko pametan da primijeti da smo mi kao bjeloglavi supovi - vrsta koja polako odumire. A da li se netko šali na račun supova? Ne.
Od priglupe mase postale smo samo mit koji se prenosi s generacije na generaciju. Računa se da je posljednji pravi primjerak prohujao s Merlinkom i tabletama, stoga....dragi moji, kome se vi u biti izrugujete? Kao…plavuše su jako blesave cure..tralalala...a kada se malo bolje pogleda svijet oko sebe, prirodnu je plavu kosu teško naći dok iza svakog ugla iskaču tzv. plavuše iz frizerskih radionica. Dakle, kao pametna plavuša (ne zlatni retriver) zaključujem da su vicevi o plavušama kao glupim bićima zapravo pokrenuti od strane svih onih koji žude za plavom kosom koja, osim čiste estetike, dobro dođe kao krinka da se opravdaju svakodnevni lapsuzi, greške, neznanje i manjak logičkih sposobnosti.
Sve te glupe plavuše, zapravo su nekadašnje brinete, crnke i slično. Tu vrijedi poslovica «rugala se sova sjenici».
Na kraju balade priznat ću da kao vlasnica počasnog statusa «plavuše» uživam povlastice već od nižih razreda osnovne škole kada se svaka moja greška u bilo čemu pripisivala mojoj kosi. Već sam tada naučila kako začepiti zlobna dječja usta...uvijek bih uljudno odgovorila:
«Ja sam plavuša, a koja je tvoja isprika?»
Tu i tamo sretnem te iste face kako paradiraju Korzom s nekim plavim pramenčićima. Očito su i one pronašle opravdanje. Efekta radi preformulirat ću Nietzscheovu jednu: Tko se ruga plavušama, mora pripaziti da ne postane i sam plave kose. ( ??? )
Upadam u neku xx drogeriju/parfumeriju/nije ni bitno, i šablonski kupujem Nivea kremu za ruke, dolazim do kase, keširam pare i pogled mi zastaje na vrlo simpatičnoj ambalaži marke Benneton. Bubnem anoreksično crnokosoj prodavačici: «Hulahopke?»
Ona me pogleda kao da mi se u tom trenutku pojavilo treće oko na čelu i s podsmijehom odvrati: «Ne,prezervativi.»
Pričekam trenutak da joj samozadovoljni smiješak odleprša s lica i prokomentiram da po toj cijeni mogu nakupovat godišnju zalihu Durex kondoma. Nažalost, ne vrtim se u takvim obijesnim rokfelerovskim društvima s RichieRich-dečkima da bih bila upoznata sa zaštitom od spolno prenosivih bolesti čija je cijena ravna iznosu mog vikend džeparca. Vrtim se u krugovima koji su i više nego zadovoljni dobrim starim Mr. Durexom.
Tipica, koja je pomislila da sa mnom može razgovarati kao sebi ravnoj, gušeći se u samodopadnom smijehu/urlikanju, baci bombu koja mi je uspravila sve dlake na glavi: «Ma sve je u redu...već me nekoliko plavuša isto pitalo! «
Toj dubokoumnoj krawi nabacila sam sarkastični osmijeh u stilu HaHaBašSiDuhovita, strpala kremu u torbu i u stilu ptice trkačice napustila drogeriju/parfumeriju/nije bitno, dok mi se iz ušiju pojavljivala para. Ovaj iritirajući incident zaslužuje pozdrav iz Rovinja....
Fakat mi je pun kufer tih predrasuda o kvaliteti inteligencije plave kose po kojima ispada da je svaka plavuša šupljoglava kretenuša koja jedino poznaje smjer krevet-kozmetički salon-vožnja u skupim autima s bogatim tipovima. Ja sam plava pa, osim kreveta u kojem spavam sama, nemam veze s ostalim stereotipnim pojavnim oblicima. Salone ne posjećujem, vozim se busevima za koje mjesečno izdvajam i do 200kuna i obično se u tim istim busevima ne vozim s bogatim tipovima već s nekim penzićima koji uvijek sjednu do mene i, očito fascinirani mojim divnim mladim licem i plavom kosom, non-stop pilje u mene dok im iz usta bazdi po jutarnjoj rakiji..
Dobro je biti Ja.
A šta je s onom bezočno lažnom pretpostavkom da se plavuše obično provode najluđe? Po nekim stereotipnim normativima ja bih svaku subotu trebala imati najmanje 50 poziva s različitih strana svijeta, od različitih muških ljepotana: od Hollywooda pa do bližeg susjedstva; trebala bih zaposliti osobnu tajnicu da uspijem sortirati sve te ludo zabavne ponude i na kraju uz eci-peci-pec izabrati sama. Vani bi se trebala pojavljivati u društvu dva bodyguarda koji bi štitili moju plavu kosu ( možda i mene ? ) od nepoželjnih tipova koji ulijeću sa spikama tipa: «Htio bi protresti tvoje stablo.»
Novac mi uopće ne bi trebao jer bi se svaki muški novčanik otimao za mojim računom. Najbolji prijatelji bili bi mi dijamanti, šampanjac i Chanel 5.
Molim lijepo..subota je navečer, sama sam doma( ja i Toto), mažem paštetu na kruh i usput bacam koji komad nezasitnom stvorenju ispod mojih nogu; najbolji prijatelji su mi daljinski, coca-cola i satelitska. Na VOX-u gledam film sinkroniziran na njemački o nekoj tipici koja u nasljedstvo dobiva stado krava i odlučuje se upustiti u biznis, a moj mobitel je već polako prekriven prašinom - i to ne zbog konstantnih poziva.
Dakle...zabava do krova, a plava kosa do ramena. Gdje je tu pravda!?
Ako već moram trpjeti neiscrpne viceve koje iz rukava sipa svaki seoski dječarac, onda smatram da bi mi se život trebao podudarati s mitom barem u nekim pogledima. Recimo, da je sve to živa istina, sigurna sam da bi mi neki magnat iz Europe financirao vozački i za uložen trud poklonio Mini Coopera. No, kako to obično biva u stvarnosti, posljednji komentar koji sam čula vezan uz moje perspektivno vozačko zvanje je aludirao da bi ja sve svoje kazne ( kao da bi ih dobivala...) rješavala tako da bih se upucavala ležećem policajcu. Složila sam facu čisto reakcije radi u stilu:»NE KUŽIM» pa mi je tip vrlo suosjećajno obznanio: «Pa...znaš..plavuša...ležeći policajac nije stvarna osoba!» Zamolila sam ga da mi polako slovka jer mi riječi lete iz glave. I upozorila sam ga na vremenski period kada bi se striktno trebao držati trotoara. Pješaci umiru hodajući...step by step..PAF!
A pravo pitanje visi u zraku: tko je i kada došao do zaključka da smo mi plavuše vrsta bez mozgovnih funkcija i bez sposobnosti logičkog ili bilo kojeg zaključivanja? Malo sam se raspitala među mješovitom svitom...crnokosih, crvenokosih, smeđokosih i začuđujuće ( ili ne..) nitko nije znao odgovor. Crnokose su se pravile kao da se tu nema o čemu pričati, kao da je u početku stvaranja svijeta odlučeno da su one intelektualno jače od nas. Smeđokose su pak uvjerene kako je to sve zbog Barbie lutkica koje su zbog plastičnog pogleda na svijet kolonizirale planetu. Šaljem Tarantinu predložak za Kill Barbie. Ne postoje žene s prirodnom bojom crvene kose koja podsjeća na crveno-žarki flomaster, stoga je njihovo mišljenje posve nebitno jer se ispod sloja kemikalija krije ili crnokosa ili smeđokosa. Čini se da se tu radi o klasičnom sindromu: Kokoš ili jaje? No, nekako mi se čini da je sve to počelo negdje u vrijeme dobre stare Marilyn Monroe koja je povijesno poznata kao užasno glupa osoba i loša glumica, no probila se u filmskoj industriji anđeosko naivnim licem i platinasto plavom kosom. Pitam se trebam li reći da je uz to preležala mnoge krevete...pa eto i objašnjenja «mita o plavušama» kojeg se većina kromanjonski zaostalih dečki drže - da su plave cure lakše jer preleže svaki krevet kao boginje? Tu se samo pokazalo da vrijedi ona nadaleko poznata: iznimka potvrđuje pravilo.
Ja definitivno nisam laka, ali kako je težina jedna od tema koju žene vole izbjegavati, suzdržat ću se od komentara pojma «laka» u svim njegovim značenjima.
E, pa hvala, Marilyn. Nisi li se kao sve ostale mogla furati na dugu, crnu kosu, čednost do prve bračne noći i poštedjeti nas da u budućnosti ne budemo glavna meta sprdnje?
Zahvaljujući originalu, kopije trpe.
Oni u manjini, koji slučajno pročitaju moje textove a da nisu upoznati s mojom ličnošću, od reda kažu da im je nekako teško povezati moj izgled s mojim pisanjem.
U čemu je problem? Zar samo zato što sam plave kose budim asocijacije da jedino što umijem je nabrojati svih 30 slova abecede?
Tiha voda ( Jana izvorska ) papir oplemenjuje.
A nakon što me upoznaju i otkriju da ipak ima neke frekvencije na mojim moždanim valovima, neizbježno je pitanje: «Ti je to prirodna boja ili....?»
To mi fakat zvuči kao kompliment: ono, kao ne može se vjerovat da znam slagat rečenice pa očito mora da se farbam u plavo. Hvala? Ne bih rekla.
Jedina opasnost koju donosi dah stereotipa jest to što uvijek postoji vjerojatnost da se plavuše počnu ponašati kao iz vica. Jedina opasnost koja je mene snašla je ta što se «alla plavuša» ponašam kad mi netko ispirča vic. Prvi ga put uopće ne skužim, drugi put se nasmijem tek toliko da sugovorniku pokažem da cijenim trud, a treći put nakon tjedan dana kažem toj istoj osobi da je vic stvarno super. Ali, to sam samo ja, cura koja nema smisla za viceve tipa Mujo-Haso i mali Ivica, već besramno umirem od smijeha na bolesne viceve u kojima dečko kupuje petarde misleći da su žvake i stavlja ih u usta, prodavač ga pokuša upozoriti, no on jednostavno pukne od smijeha. ( ! )
Plavuše su top tema i rema svih vicoklepaca diljem lijepog našeg svijeta, no još nitko nije bio toliko pametan da primijeti da smo mi kao bjeloglavi supovi - vrsta koja polako odumire. A da li se netko šali na račun supova? Ne.
Od priglupe mase postale smo samo mit koji se prenosi s generacije na generaciju. Računa se da je posljednji pravi primjerak prohujao s Merlinkom i tabletama, stoga....dragi moji, kome se vi u biti izrugujete? Kao…plavuše su jako blesave cure..tralalala...a kada se malo bolje pogleda svijet oko sebe, prirodnu je plavu kosu teško naći dok iza svakog ugla iskaču tzv. plavuše iz frizerskih radionica. Dakle, kao pametna plavuša (ne zlatni retriver) zaključujem da su vicevi o plavušama kao glupim bićima zapravo pokrenuti od strane svih onih koji žude za plavom kosom koja, osim čiste estetike, dobro dođe kao krinka da se opravdaju svakodnevni lapsuzi, greške, neznanje i manjak logičkih sposobnosti.
Sve te glupe plavuše, zapravo su nekadašnje brinete, crnke i slično. Tu vrijedi poslovica «rugala se sova sjenici».
Na kraju balade priznat ću da kao vlasnica počasnog statusa «plavuše» uživam povlastice već od nižih razreda osnovne škole kada se svaka moja greška u bilo čemu pripisivala mojoj kosi. Već sam tada naučila kako začepiti zlobna dječja usta...uvijek bih uljudno odgovorila:
«Ja sam plavuša, a koja je tvoja isprika?»
Tu i tamo sretnem te iste face kako paradiraju Korzom s nekim plavim pramenčićima. Očito su i one pronašle opravdanje. Efekta radi preformulirat ću Nietzscheovu jednu: Tko se ruga plavušama, mora pripaziti da ne postane i sam plave kose. ( ??? )
26.01.2006. u 22:27 | 31 Komentara | Print | # | ^
