[tu pa tam]
garfield, ovce i lazanje.
Garfield je moj uzor u životu. A kako se ja osjećam dok moja obitelj proždrljivo žvače njegovu/ moju uzornu hranu- lazanje, a meni na tanjuru salatu koja samo što nije isahnula na mome tanjuru? Ljuto, eto kako. Ovih dana sve više razmišljam o tome da se sama prijavim na centar za socijalnu skrb i prijavim ovaj monstruozan način prehrambeno/obiteljskog zlostavljanja. Navodno imam nekakvu virozu trbuha, ali koga briga.....nastave li me šopati povrćem, pretvoriti ću se u vegetarijanca, pustit ću dugu kosu, zbližit se sa majkom prirodom, raditi prosvjede( imam blokadu rječnika pa nisam ni baš sigurna radi li se o točnoj riječi, ali bitno da me se razumije) pred mesnicama, zalagati se za mir u svijetu i nositi odjeću istkanu od vlasi trava.
Apropo tih zalaganja i borbe protiv ubijanja životinja, prije nego što me viroza u kombinaciji sa prehladom pokosila u krevetu i prije nego što sam postala lutka-pacijent za svoju family koja me šopa lijekovima, ja i Hoha smo prošli tjedan nonšalantno prolazile Korzom. I taman ispred trgovine Bennetona, skupila se poveća hrpica ljudi sa transparentima flourescentnih natpisa, koji su ukazivali ljudima da je pogrešno kupovati njihovu odjeću. U bunilu smo gledale kako ta horda ljudi napada nama dragu trgovinu, čije proizvode kupujemo samo jednom godišnje ( nije da su cijene za svačiji džep ), dok nam jedna jako simpatična cura nije udjelila letak na kojem je bila nimalo za apetit otvoriti slika ubijene ovce i teksta koji je objasnio da većinu ovca koju strižu da bi dobili vunu, nakon toga ubiju. Paf. Meni mrak na oči. Skrivenim pogledima sam gurala glavu u unutrašnjost svojeg kaputa ( kreativniji prolaznici bi mogli pomisliti da sam si provjeravala grudi..), da bi se uvjerila. Nosila sam vuneni džemper na kojem je avionu vidljivim slovima stajalo Benneton. Pokušala sam se utješiti time da sam ja džemper kupila od šanera, pa možda postoji mogućnost da ne nosim vunu pokojne ovce. Dolly R.I.P.
Simo-tamo, smjestile se u Palach, pile kawicu, kombinirale je sa kojom cigareticom, sve easy going, dok u Palach nisu uletili oni isti borci za prava jadnih ovca i sjeli točno stol do nas. Njih jedno 20-ak, nas dvije. U glavi su mi se vrtile scene srednjovjekovnog gonjenja i probadanja kolcima. Koolerski sam si desnom rukom češala lijevo rame i time pokrivala logo Bennetona, nimalo mareći za pristojne manire mog okretanja leđa/ stražnjice stolu do. Hoha je umirala od smijeha , ja od neugodnosti. Nakon jedno sat vremena, borci su se pokupili, ja sam si napokon iščešala lijevo rame.
Stara mi je priopćila da šta fantaziram onekim vunama, da nije šaner budala da prodaje originalnu benneton vunu, već da je to neka imitacija na koju se prišije logo. A da.
Da sam Garfield ovo se ne bi događalo. Imala bi svoje krzno koje bi dovela do savršenstva svakodnevnim lickanjem i beauty sleepom, lazanje koje bi jela u izobilju, svoju kutiju za spavanje i život bi mi bio jednostavan. A ovako sva ukomirana? Živim po zečjem meniju-salata i mrkve i spavam jedino kada mi daju tablete konjske snage. Nije ni čudo da u zadnje vrijeme mi se pričinjavaju nekakva ovčice oko kreveta..
