subota, 23.02.2008.
Portugal i nije tako daleko...
|
Zadnjih dana slušam fado. Godinama ga već slušam pa sam se bila i zasitila, te sam ga na jedno vrijeme ostavila da leži. Mislim, nisi baš uvijek zainteresiran za fado. Ta glazba iziskuje svoje vrijeme, a mene trenutno jako opušta.  Fado u prijevodu znači sudbina, odnosno vjera, a ako se riječ doslovce prevede, onda je povezana s portugalskom saudade – što znači čežnja, tuga i okosnica je portugalskog društva, zapravo njeno samo srce. Što ne znači da Portugalci hodaju svijetom trajno depresivni, već da je fadu okosnica dubina tužnih emocija koje čovjek može doživjet. Najviše je povezan s radničkom klasom u velikim gradovima, a u fado riječima su opjevane svakodnevne priče tradicionalnog života koje su se kasno u noć odvijale u tavernama, bordelima i ulicama lokalnih trgova. Ljubavničke ljubomore i strasti koje su često prerasle u nasilje s mnogo krvi, pokajanja i grizodušja. Mogu ga izvoditi i muškarci i žene, mada se ženske interpretacije smatraju vrhunskim doživljajem, jer fadistice su po tradiciji obučene u crno, sa šalom preko ramena, i dok stoje ispred publike komuniciraju gestama i facijalnim izrazima. Ruke se pomiču, no tijelo ostaje nepokretno. Fadistice nose crni šal u spomen Marie Severa koja je bila prva fadistica, znana još kao A Severea, i koja je nakon rane smrti u 26. godini postigla gotovo mitski status. Originalno postoje dvije vrste fada. Iz Lisabona i Coimbre i to je zaista najpoznatija portugalska glazba. No, isto tako se uvelike razlikuju. Fado iz glavnog grada je poznat po tome što se pjeva solo i uz violinu, čelo ili cijeli orkestar, iako je portuglaska gitara glavni instrument. Taj fado sadržava tradiciju barova i tamnih zakutaka dok priča priču o tužnoj prošlosti sa slatko gorkim varijacijama, kako ga koji fadista ispjeva. Fado iz Coimbre je vezan isključivo za muškarce koji grupno pjevaju, i koji su akademski obrazovani i koji su se školovali na Sveučilištu istog grada. Također su muškarci obučeni u službenu odjeću. Uz Coimbra fado dolazi samo portugalska gitara ili klasična gitara, koje su potpuno drugačije uštimane nego one iz Lisabona. Većina pjesama govori o studentskim ljubavima, ljubavi prema boemskom životu i gradu, o ironiji tog istog života... Ja preferiram lisabonski fado. Madredeus koji sam u potpunosti apsolvirala jer su mi nekako najbliži. Ne toliko sa samim izvođenjem već zbog toga što su Madredeus bili prvi za koje sam čula, pa su mi oni ostali počeci. Fado u nekako najtoplijem obliku. I jedini su se zapravo upustili u kombiniranje fada s elektronikom, a iz toga je proizašao jedan od meni osobno najboljih albuma kroz sva glazbena područja. A i zanimljivo je da su svjetsku slavu stekli kad im je Wim Wenders dao priliku da glazbeno oblikuju njegov Lisboa story. Amália Rodrigues koja je predstavnica fada, i po kojoj je zapravo sve počelo. Rainha do Fado, majka fada. Ona koja je krenula s probijanjem i koja ga je predstavila svijetu te obilježila. U svojoj je zemlji bila obožavana i proslavljena i u svijetu je zapravo bila ambasadorica te glazbe. Kad je umrla 1999. premijer Portugala je odredio trodnevnu žalost. Pokopana je uz sva državnička obilježja kao nacionalna ikona. Mísia koja za mene pjeva najmračniji fado, i ne mogu ju previše slušati jer zapravo ulazi u dubinu onog emotivno najdubljeg fada. Prepunjenog tugom, sjetom, potrebom za morem i vjetrom, čežnjom za ljubavništvom, stapanjem, za smirajem dok putenost istih riječi odaje svojevrsni emotivni krah. Ma prekrasan fado, no, isto tako sam prije par godina pročitala da je Mísiin fado jako depresivan, jer je zaista na trenutke premotivan, i da su Portuglaci objavili da se najviše ljudi ubija slušajući ovu vrstu fada. Zgodan, nezgodan podatak. No, ona je meni iskonska u interpretacijama. Mariza se trenutno smatra najboljom fadisticom. Odrasla je u predgrađu Lisabona, gdje se odmalena učila pjevati. Posebna je, no, meni ne tako posebna. Kod nje, meni jednostavno nešto fali. Ne mogu točno staviti prst na to nešto, ali znam da mi je najmanje draga od svih fadistica, iako ima prekrasne interpretacije, i iako je fizički vrlo specifična. Lula Pena je rođena Portugalka, no živi u Španjolskoj, i iako je na njenu glazbu utjecao fado, isto je tako eksperimentirala. Lula Pena ima fantastično melankolično taman, hrapav glas, i kao da uvijek pjeva u pola glasa. Zaista drugačija interpretacija i drugačije se osjećam kad nju slušam nego kao kod tradicionalnih izvođača, osobito zbog toga što spaja instrumente koji nikako nisu uobičajeni: arapski instrument ganun, vibrafon, udu i kongo bubnjevi. Meni osobno zaista posebna. Vrlo, vrlo posebna fadistica. No, moja miljenica je Dulce Pontes. Žena koja me obara s nogom. S kojom sam postala opsjednuta (nisam, no tako se to kaže), jer stvara glazbu koja nije po ničemu slična ostalim izvođačima, osim po tome što je i to fado. No, za mene fado koji mi najviše odgovara. Pomalo poletan, vrlo ekspresivan, nekad ni do kraja verbaliziran, dubok, s puno okusa i prekrasan, Dulce Pontes stvara prekrasan fado. Moj najdraži fado. Moje dvije najdraže pjesme su njene, prva je Garça perdida, dok je potonja i prikazana: Ondeia (Aqua). |
Komentari On/Off
Buddha
