srijeda, 23.01.2008.
E pa dragi Heathe...
|
Šteta, baš šteta.  |
nedjelja, 20.01.2008.
Nešto staro, nešto novo.
|
Kad ti se dogodi promjena u životu, a vlasnica si bloga, nastane jedna velika koalizija s tim što zapravo želiš objaviti, a što nije za javnost.  Jer sve želiš, jer si ovisnik. A zašto to zapravo želiš objaviti, niti sam točno ne znaš. Kad jednom uđeš u žrvanj... Jel uopće potrebno da masa sazna što se događa? Masa masu stvari ne zna, ali i masa masu stvari zna. Osobito zbog prirode bloga kojim ga ja pišem – dosta osobno. A meni je uvijek ona na pameti – bolje da se dam upoznat, nego da fantaziram i postavljam stvari onako kako bi ja zapravo htjela. Znači još jedno mazanje očiju. A i uvijek postoji ono nešto kao čitanje iza redova. Naravno da se nećeš prolit do tog nivoa da ni sam više ne znaš kako ćeš se sastaviti, ali da ćeš dati dio sebe, hoćeš. Ovo nije priča o blogu. Ali sreća da ga imam. Jer i sam blog ima svoju direktivu, nešto ti da, nešto ti vrati nazad. Kao i prijateljstva. Jedno produbiš, jedno izgubiš. Deset godina nije mala brojka. I ja koja sam na kraju ispala izaslanik, i koja sam proslijedila dalje. Svejedno sam nakon početne euforije do ljutnje, danas postala tužna. Ne jer su se stvari tako izrazvijale, već valjda zato što su bile neminovne. Iako je ovo danas jako težak osjećaj. Čak i ne toliko zbog mene, više zbog Tine i Anuk. Jer za njih nikad nećeš skupiti dovoljno hrabrosti. A bolno je koliko ste stvari zajedno prošle. Bolno. Deset godina. No, bilo te lijepo vidjeti. Rekla sam ti da mi je kao da te prvi put vidim, toliko novih promjena je oko i u tebi. Ali isto tako moraš shvatiti jednu stvar: tebi nitko osim tebe same nije stvarao osjećaj da ne možeš izraziti ono što jesi, da te na kraju nitko i nije znao, i svemu ovom nije razlog zato što se nisi javljala. To je pak prebanalno. Izostanak te komunikacije je nastao upravo zbog toga što nisi htjela komunicirati. Zato nemoj brkati pojmove. Ti si kao najlakšu soluciju odlučila sve izbaciti iz života. Sve i jednu osobu. Jedna velika promjena zaista jé nastala: ova cijela godina je zapravo preodređena za to. Trebalo joj je samo dati vremena da udahne i krene s nečim s čim se jednostavno moraš pomiriti. Pomalo sam dala da si pomiješam stvari – imala sam osjećaj kao da je i to preodređeno da si pomislim da odnosi ne mogu biti stalni. Veliki zajeb. Jer neke stvari jesu čvrste, ali treba izuzetno puno truda i iskrenosti. Sad si napokon došla na svoje, valjda si to cijelo vrijeme i htjela. Spasila si se. Super se osjećaš, oko tebe struji dobra vibra, zračiš samopouzdanjem, ali reći ću ti jednu stvar – to Anuk ponavlja kao mantru, zaista nisi imala hrabrosti da njoj i Tini staneš pred oči. Da ih pogledaš u oči i kažeš sve šta si i meni. Što je i istina. I stvari su došle kraju. Jer zaista mislim da su stvari sad došle kraju. I da, naravno da ima drugih ljudi, i da, sve smo jebeno prepune mana, i godinama smo kako koja s kojom u prolaznim konfliktnim situacijama, i da, puno toga se pootvaralo, i da shvaćam što želiš reći kad kažeš da nikad više nećeš dati da netko tako duboko uđe u tebe. Ali nema straha kad točno kažeš što misliš. Kao što si ti sad napravila. Uz odsjecanje svih udova prema svima. Ključalo je to u tebi duže nego što se nismo čule zadnjih pet mjeseci. Ti mjeseci su samo izlika za nešto što tebi odavno nije odgovaralo. Ono što si gutala, a nikad nisi izgovorila. No, ključna je stvar u tome što kroz te sve procese, moraš ostaviti mjesta za sebe. Mislim da je samo bijeg od situacije to što si sad sve uspješno izbacila iz života. Bila si ranjena, povrijeđena i sad si indiferentna, postavila si se na noge. S velikom obranom oko sebe da ti se ovo više nikad ne dogodi. Tako si se i izborila za sebe. No, isto tako mislim, a to nije zlonamjerno: postoje i drugi načini. I tu leži jedna doza neiskrenosti. Prekid. Razlog da se okreneš i kreneš bez prtljage. Zadatak uspješno obavljen. A i nažalost više nismo klinke, kad par poljubaca može sve izbrisati, niti više itko želi da se stvari izbrišu. Kako je zapravo bilo lijepo razmišljati da nešto tako naivno poput zagrljaja i poljupca može riješiti stvari. U 25toj godini stvari više nisu tako jednostavne. Niti postaju jednostavnije, ali je puno lakše kad imaš sređene odnose oko sebe. Meni je možda samo još strašno teško zaključiti da je stvarno kraj zato što si uvijek bila prisutna. Stoga nešto novo, nešto staro. Od sad pa na dalje, bez jedne manje. |
petak, 11.01.2008.
Znam, ali (ne)ću. Prehrambena evolucija.
|
I nije mi još preša naučit dobro kuhat, kad me već mama i dečko prehranjuju.  I je, nekad mi dođe (prividno) teško što mi se zaista ne da kuhati, mada znam da sam lijena i razmažena – jer uz starinu i Vixinu (sestra) makrobiotiku i njihovo izmišljanje tisuću prehrambenih kerefeka, te uz Seanovo konstantno isticanje da moramo jesti dobru hranu koju on pak voli raditi jer gušta uz štednjak, nikako prilagoditi mozak da i sama moram počet kuhat. Mislim, ne mogu baš stalno biti prehranjivana, a da nisam u tome svemu ni prst pomakla. Vjerujem da će to doći vrlo spontano, kad zaista bude vrijeme velike krize. Odnosno, zasićenja s onim što druge gledam da mogu, a ja neću, ne da ne mogu, a i mislim da će ljudima s kojim živim dosaditi da sam ja jedina posebna kobasica (sve je u kulinarskom žargonu). No, istina je da još uvijek ne volim jesti ono što skuham jer znam da sam ja radila, iako kad nešto napravim dobijem one 'Bravo bravo dušo, hmmmm..' ili 'Fakat je fino', i zapravo imam ukusa što se tiće hrane i svakako sam za eksperimente i za finu tradiciju, jer sam praktična i jer mi sve to ispadne logično fino, no, nemam onaj klik s pripremanjem hrane. Ima ta moja hrana okusa, i ispadne solidno, zapravo većinom se bazira ako nešto stavim u wok, pa udri po povrću, sitno mesa, soji i klicama i čemu sve ne, a to je sve zapravo aldente. Gotovo za par minuta. Težak posao.  No, nemam klik. Da mi je milo guliti paprike na rezance, da padam u nesvjest kad stavljam acceto balzamico, da ću marinirati piletinu dva dana ranije, (da dramatiziram), da imam ruku za to. Imam, ako je nešto praktično što moram odmah pojesti. No u slučaju da sam doma, oslanjam se na mamu (Djevica) i Tinkarinku (Djevica) koje su obadvije zrele i odrasle žene. Samo što mi je jedna roditelj, a druga prijateljica kod koje u 8/10 slučajeva jedem. A šta ga ta zna pripremit. Anuk je isto bolesna kuharica, njih dvije baš imaju ruku za to. A u Dublinu se (jer sam još gotovanka) oslanjam na Seana (hedonistički Bik) i na njegove muške prijatelje koji redovno uvijek bolje kuhaju od svojih cura, odnosno oslanjam se na restorane i to maltene samo na japanske, morske, krvave steakove mekane poput putra, kreolske, veganske (to je ono kad mi treba vitamina da ne dobijem skorbut) i vegetarijanske. Kinezi i tajlanđani mi nisu miljenici, ali se trpimo, a irska kuhinja te fast food i ja se apsolutno ne volimo. Volimo se oko 4 ujutro kad bauljam pijana tražeći taxi, pa daj šta daš da ne počnem nagrizat pločnik. No, mama mi je dala fantastičnu kuharicu jer ja ništa još odokativno ne radim, već sve po knjizi, a u tom grmu i leži zec i grintanje. Samoj sebi još uvijek ne vjerujem, jer sam zaista navikla na sveobuhvatnu prehranu, jer uz obitelj gurmana i Seanovu uzburkanu krv, nisam još osjetila pritisak da i sama nešto konkretno napravim. Iako mi se čini da ovdje brkam pojmove.  Da konkretiziram, nitko to od gore navedenih i ne traži od mene. No, istina je da se ne osjećam samopouzdano kad vidim krumpir. I šta sad s njim. Pa se ja okrenem palenti, jer s njom i dvije minute okretanja kuhače, mogu napraviti pošteno jelo. Uz gljive i rajčice dinstane u woku. Wok, kao sredstvo broj jedan moje kuhinje. Ali nema mi gušta. Zaista mi nema gušta. Volim kuhat u dvoje, i to nije ono da nas dvoje imamo sve ruke u faširanom dok istovremeno radimo blud nad mesom, već igramo timski. No ima dana kad me Sean zaduži da samo otvorim pive, očistim salatu (nekad ni to), stavim beštek i suđe na stol ili da tu i tamo promješam ako je on već u grlu s dinstanjem, dok mijesi tijesto za kruh (šalim se), provjerava foliju s ribom i hladi vino na pravoj temparaturi... Zapravo mlitava sam, jer puno puta samo za to i pokažem inicijativu, iako vidim u njegovom pogledu, aj mi pomozi. Većinom sjednem za stol i krenem krasti predjelo i pravim se da mi usta nisu puna sira i maslina ili da to što sam progutala nisu sušene smokve s nekom pizdarijom. I onda ako skuži, dobijem galamu, i to ne onu kako te volim mazo, već oćeš više u kurac prekinut trpat u sebe što god možeš dok večera nije gotova!!  Da, stvarno mi je prehrambeni život težak. No, ima dana. Kad mi se ne da, a većinom mi se ne da, ali postoji ta jebena mala stvar u ljudskom mozgu koja se zove: grižnja savjesti, i koja te u vrlo kratkom vremenu digne na noge, i umjesto da digneš telefon i naručiš take away (ne treba puno da bi se postalo snob), odeš do trgovine i kupiš stvari – za samostalno kuhanje. I potrudiš se. No, trenutno to još ne volim. Sama kuhati, ali kad moram, moram. Ali isto tako znam da je moje ponašanje uvjetovano time što a. nemam prakse, a praksa život čini b. nisam pod nekom prisilom pa se tako i postavljam c. što ako neke stvari iako ih ne volim raditi, postanu navika ako ih radiš duže vrijeme ć. što jesti zaista moram č. što sam po ovom pitanju navikla ići linijom manjeg otpora e. što će me život naučit samostalnom životu pa ću bit primorana, f. jel ima još nešto? Vjerojatno ima, ali tko će to sve popamtit. A što je je, moram se popraviti. Mislim vrludat svijetom gladna ne mogu, a bokte nisam ni na onoj razini transcedentalne meditacije da si mogu priuštit da mjesecima meditiram i samo pijem vodu, odnosno, kad mi želudac počne opasno jesti samog sebe moram se prisjetiti da neće uvijek biti mamine kuhinje, i da neće baš Sean uvijek biti tako raspoložen, odnosno da mi je i novčanik vidio bolje dane, te da si sama nešto napravim. Živi ili jedi. No, što znam, znam, a to je da je štrajk glađu za mene najbrutalnije mučenje. Kad meni većina stvari izravno iz trbuha ide u govno. Ali to je jedna informacija više koju niste trebali znati. :)  |
srijeda, 09.01.2008.
Ušao je u krivo vrijeme, odnosno u krivi tip cure.
|
Ako išta ne volim, to su onda njonjave ženske, koje su sve odlučile dati za vezu, i napravile rez sa svime što su do tada imale.  Ženskice bez svog identiteta, bez svog cilja u tome svemu, koje pristaju da im dečko odlučuje o stvarima. Koji im mijenja prijatelje, radi dnevne rasporede i koje ga u društvu nepoznatih osoba nazivaju ''moj dragi''. Jer sam sigurna da tvoj dragi ima ime, ili drugim ljudima moraš dati potvrdu da ste vas dvoje zajedno, odnosno nerijetko je to 'moj dragi' povezano sa slavodobitnim pogledom usmjerenim prema drugim ženama u društvu, koje su kao manje srećkovićke od nje same, odnosno da bi mi sve baš tog njenog dragog htjele imati. Koje krive nedostatak svog karaktera i svoju učmalost u tome što to nešto njemu nije po volji. I koja misli da ako njega nema u svim situacijama da to onda nije u redu, jer problem je. Di će ona sama. Koja sve svoje ambicije usmjerava prema njihovom suživotu, a da u taj suživot više ništa iz njenog života nije uključeno. Koja smatra da joj takvoj ništa ne nedostaje. Osim mozga. I identiteta. Nikad nisam bila na ti s curama koje su beskičmenjakinje. Koje su si dozvolile da ih dečki prate kad idu van, da joj brani hobije jer postoji mogućnost da tijekom upozna nekog zanimljivijeg. Da umjesto nje odgovara na postavljeno pitanje. Koje ne znaju izreći šta misle, te nemaju muškog prijatelja jer je on opća prijetnja za njega, i koji smatra da su njene prijateljice poročne: zamisli da piju, puše, drogiraju se, da imaju sex na jednu noć koji ne završava s rastapanjem emocija, da vode (be)smislene priče duboko iza ponoći gdje su secirale zašto je život takav kakav je i koliki je kome. Zamisli da je to ona isto sve imala, a da on misli da je bezgriješna, praktički djevica, jer njen život se obrisao kad je on ušao u nju. Koje si dopuste da ih ušutka kad kaže prostu riječ, koje su pic-pic micice, ženskice koje plove svijetom zaljubljene i misle da je to vrhunac. Uz odglumljen orgazam. Koje misle da se sve i vrti oko veze, u vezi i na vezi. Koja ne može razlučiti slojeve vlastitog života. Jer ako nešto ne volim, to je zaista ono – kad mi cura dođe s pričom da joj dečko nešto ne da. Ne da ti sexa? To je meni problem, ostalo je samo navika da budeš slabić, da imaš koga okriviti, i da si se uljuljuškala u priču da je sve tako idilično, odnosno da to tako baš treba biti. Jer nemaš muda. Nemaš upornosti, nemaš kriterija, nemaš dubinu, na kraju nemaš ni samu sebe.  Koje uvijek govore u množini, tepaju, kojima je veza očigledno jedina aktualna tema u životu. Nedoživljene, neiživljene, koje si nikad nisu ni dale šansu da vide šta sve mogu, jer bitno je – biti u vezi. Posesivnoj, s frajerom koji je većinu vremena na ego tripu, kojemu je sve što nije po njegovom, poprilično posprdno i tako malo i nebitno, jer on je bitan, on ima znanje dok si ti samo dodatak uz njega. Ili nisi, odnosno svi imaju tu krivu percepciju o tebi. No, on je takav, ti si se samo ubacila u pac. Cure koje su planirale vjenčanje od svoje devete godine i koje su se i uvalile u tu situaciju jer šta više od toga može biti. Koje su proživjele život tako da su izlazile iz veze u vezu, nikad same bile nisu, uvijek s nekim. Nedo bog većeg zla biti malo bez muškarca, pa počet razmišljat u solo, kad nemaš nekoga da ti potvrdi tvoje misli. Koje su na kraju i definirane od tih samih muškaraca. Nema te više. Pogubila si se. Umjesto da si to sve shvatila kao izazov, ti si se samo sunovratila. U svakoj kvalitetnoj vezi ima pičkaranja, i skidanja zvijezda i lupanja vrata i pulsirajućih migrena od svađe i kad ti je svega dosta, i onda imaš priliku ugurat se u krevet, imat fantastičan pomirbeni sex i da sve pršti od ljubavi i sreće što imaš punokrvnu osobu kraj sebe i na kraju biti zadovoljna sa samom sobom. Cure koje će se jednom probuditi i zaista shvatiti da su jebeno male, a koje su mogle biti takav potencijal. I da se daš tako utopiti. Zbog veze. Zbog ljubavi. Umjesto da te ona lansirala, da ti je taj čovjek kojeg si na kraju i izabrala omogućio razvoj kao jedna kompaktno sretna osoba, koja cijeni koga ima u životu, a ne koja je odlučila da zato što je u vezi – da više nikoga ne treba – jer je on postao središnjica. Zapravo, jer je on tako odlučio. Umjesto da je stao iza tebe, da si ti sama stala za sebe. Nitko tebi ne brani ljubav. Svi je i želimo. Nitko tebi ne brani sreću. Svi je i tražimo. Nitko ne kaže da sve ne želimo imat pouzdanog muškaraca uz sebe. Nitko ne kaže da ti cijelo vrijeme moraš biti jaka. Ali tužno što si dala da napravi od tebe. Odnosno, jesi li od početka bila takva?  |
nedjelja, 06.01.2008.
Ohladimo malo s prgavošću.
|
Govorimo o cigaretama.  Nisam zapravo htjela započet tu temu, jer vidim da se već eksploatirala, no Hrvati su zaista pretvrdoglav, prebuntovan i prejebenoprgav narod, da bi shvatio što bi u krajnjoj liniji bilo najbolje za njih. Ja jesam pušačica – i definitivno podržavam da se zakon o nepušenju na javnim mjestima što prije ostvari, jer ljudi su izuzetno needucirani pa krpaju jabuke pod kruške, misleći da neće njima neka EU određivati oćel il nećel pušiti u bircu. E oće. I ne to zbog EU, već čisto zato što većina nas još zaista nema pojma o tome zašto je najbolje ne pušiti u javnim prostorima. I fakat ne govorim ovdje o zdravlju. Jer sama pušim, pa neću ni soliti, ali navika ne zapaljivanja pljuge dok čekaš piće nije baš tako armagedonski teška, odnosno kao da su se za par minuta najavili jahači apokalipse, pa brže bolje, ajmo ne poslušati poneku pametnu koju sastavlja Vlada. Jesu, idioti su, da, postoje i druge bitnije teme poput korupcije, a kako to riješiti kad svi i jesu koruptivni, kad slijedi veliki niz poskupljenja, kad je hrvatskom čovjeku gušt ući u birc, naručiti jeger, žesticu i zapaliti, jer u našoj je kulturi da se pije dok se puši. Ili obrnuto, ovisno što vam je prioritet. Ili, malo je zadovoljstva koja su preostala: a jedno od njih zaista je zapaliti cigaretu dok ispijaš kahvu. No, tko nije doživio birc u kojem se ne puši ni ne može reći zašto je bolje ne pušiti u javnim prostorima. Jer je potrebno smiriti strasti, nakon uvodnog galamđenja i negodovanja, 'Nek idu u kurac svi koji su ovo htjeli, sad si ja nemrem, jer mi tamo neka pička materina zabranjuje da zapalim, ma neću, jebote zapalit ću, pa da vidim tko mi šta može.' Došla cica na kolica. S Hrvatima uvijek treba na neki način gdje će oni osjetiti tragove remena po dupetu. Jer nije sve što je izvana, loše, niti smo mi jebeno najpametniji narod u Europi, možda i kroz svih 7 kontinenata, pa da automatski znamo reći, e to valja, to ne valja. Trebamo se malo spustiti na zemlju, jer u puno slučajeva, glumimo pauna, širi širi perje, a onda se još više napunimo helijem, a zapravo nas treba stalno konopcem vući dolje. Ohladimo malo glave, i prekinimo stalno s gnušanjem odbijati sve što nam se ponudi – jer to je još nešto što moramo. I onda kad dođemo van, a svi želimo imati novce i ovce, dižemo kredite da bi putovali i vidjeli bijelog svijeta te se onda vratili i hvalili se kakva smo čudesa vidjeli, buljimo ko mali Mujo koji mijesi mudo jer ne zna šta bi sa sobom, i koji je skoro krenuo plakat, jer ne zna kako se ponašati u situaciji gdje mora izać van birca i zapalit. Pa zapali sinko i puši, na vjetru, osim ako nećeš ući unutra i popušit. Par stotina eura. |
srijeda, 02.01.2008.
Dok se nisam skljokljala.
|
Ili začuđujuće sličnosti.  Prošle godine sam se smijala samoj sebi kad sam par minuta prije nove godine otišla na wc, preračunajući se u vremenu, i umjesto sočnog poljupca, čula, 'Toilets are 1 euro'. Dok sam se uspentrala nazad u pub, gurajući se kroz hordu ljudi, imala sam onako kiseli osmjeh. 'Pa di si ti?' A jebiga di sam. I poljubac je uslijedio. U ponedjeljak na utorak sam se opet preračunala. Dok sam izlazila iz puba, i dok je društvo već plesalo na ulici, dobila sam jedan veliki no no od izbacivača koji mi je rekao: 'Please leave your pint here', pokazujući mi stol do njega. Dala sam mu osvježavajući pogled, i sekunde su istekle. 'Happy New Year!'. Dok sam se opet iskobeljala iz mase, našla sam se na ulici, a zero kasnije i na mojitu. U tom bunovnom stanju sam se sjetila da je sad vrijeme da izgovorim supercalafragalisticexpialadocious. Riječ koju sam par dana ranije čula u Mary Poppins filmu. I koja me na jedno pola sata ubijala u pojam, jer ju nisam mogla ponoviti. Trijezna nikako, a pijana svakako isto – ne. Pa smo otišli na klopu kod Seanovih prijatelja, koji su nam narezali nekakav ljuti sir s orasima i malim kruščićima i cherry tomatoes, koje sam počela mahnito gutati, jer znala sam da sam gladna, ali nisam znala koliko, po ono bolje udri više, nego manje, jer zalihe trebam napraviti. Mojito, i više, se opet našao u ruci. U 4am sam se strovalila u stan veličine kutije šibica, a ujutro mi je Sean prepričao da sam zaspala u sjedećem položaju dok mi je on skidao čizme, obukao me u piđamu, utrpao mi tufer s kremom za skidanje šminke koji sam uz gunđanje i gađenje uzela, i zamolio me da napokon skinem šminku, jer svako malo ujutro jaučem kako izgledam užasno, jer mi redovno maskara ostane sljepljena uz krmelje. On se nakon pola sata išuljao iz kreveta jer sam kao grozno hrkala, i otišao u dnevnu sobu. Dokaze toga sam vidjela kad sam se probudila i ugledala zgažene jaffa kekse koje on u sličnom, ali očigledno kontroliranijem stanju od mojeg, razbacao po stanu. Mama, nemaj brige. :) . Dan sam provela pokušavajući se dovest u red, gledajući filmove i iščekujući smse, a Sean me opet iznenadio tako da me odveo u restoran kreolske kuhinje, gdje sam se doslovce izgubila u jelu. Kakva meza, bokte. Osim što sam se opet nacvrcala jer sam popila shooter prije predjela, čašu crnog vina tijekom glavnog jela i dvije čaše porta za vrijeme deserta, a završila na long islandu, wiskeyu i par pinti (Anuk, još uvijek brojim :). A u restoranu sam i vidjela žensku s najboljim nogama koje sam ikad doživjela. Ne znam tko je više buljio, od konobara do nas gostiju. Noge do zuba. Dobauljali se do stana, i onda sam si rekla, da od danas počinjem sa zdravim životom, rezimirajući što sam naučila zadnjih dana. Puno, i ništa. Ne pretjerano izlaziti s 3 Španjolca. Osim ako jedan nije bog Apolon, drugi preslika Bernala, a treći španjolski reprezentativac u plivanju, i koji svako malo kažu, 'Di puta madre', a žene oko nas, skok skok, poskok. Zatim sam naučila da je riječ TAK (u našem kontekstu, A tak je to.) na švedskom – hvala, odnosno da je naše BOK (di si?) na istom jeziku – muško od ovce, odnosno ovan. Nešto slično našem AJOJ na gaelicu (irskom) znači – good health. I znam da ima još brdo tih verbalnih poskočica, ali nisam ih sve zapamtila. Ali sam zapamtila da je Novogodišnja noć u Dublinu prekrasna. Gomila pozitive i bilo je jako toplo, a ja izašla u kratkim hlačicama (jodl, jodl – hvala matera :) i navukla majičicu i kaput na sebe. I da je došla masa turističkih Hrvata, jer sam zaista puno puta čula kako se priča hrvatski. Što je super. Malo šoping, zapravo puno šoping sudeći po vrečicama, a sama Irska može itekako zadovoljiti uvjete prosječnog turista. Mada je sam Dublin za vrijeme blagdana meka svega, iako je puno emigranata otišlo doma, a Irci se povukli u Ameriku. A sad malo ozbiljnije, nema nekih bitnih rezimea godine, ali sam si sumirala stvari koje su me vodile kroz 2007. 4 faze, uz te lijepe oscilacije. 1. Prvih 6 mjeseci protekle godine je bilo jako naporno. Položila sam 5 ispita, pa radila, pa učila, pa radila. Mic po mic i trošila, ali više štedila. Imala besane noći od kušlusa. Praktički da i nisam prismrdila van, osim što sam odlazila do Tine, gdje smo imale malu zajednicu uz brdo maslina, sireva i razgovora o tome što Anuk radi u tromjesečnoj agoniji Belgije, i što radi Branka koja se tek počela opuštati u trogodišnjem ostanku u Australiji. Bilo je dosta melankolije, nostalgije, dosta povezivanja i pitanja kad će to više sve proći. I kako su se neka prijateljstva razvodnila zbog penisa. Otišla u Dublin za Uskrs, vratila se napunjena energijom, ali s još velikim koracima ispred sebe. 2. Ljeto sam provela u kišnom, kišnom Dublinu i Belfastu, gdje me napala teža depresija te me držala tri tjedna, a ostalih par sam provela opušteno koliko sam mogla, s mišlju da se neke stvari moraju promjeniti, odnosno, sukobljavajući se s ponovnim povratkom doma, gdje sam se opet morala posvetiti učenju, i mobitelu, na kojem mi se većina veze bazirala. 3. Od kolovoza do 11. mjeseca sam samo učila. Trenirala. Učila. Plakala. Učila. Trenirala i išla na probe. Sean je došao na tjedan dana i nakon toga sam se napokon razbistrila. Dala svoja zadnja 4 ispita. Počela raditi planove za budućnost. Počela se prepuštati i otkrivati duhovnu stranu same sebe, uz pomoć slučajnih ljudi koji su mi došli u život u vremenu kad su najviše i trebali. Imala nekoliko teških koncerata i par malo manje teških. Itekako počela cijeniti obiteljsko ognjište i još više cijeniti svoje prijatelje. Dragi moji ljudi... 4. faza je bio prosinac, gdje sam se napokon počela opuštati u kompletu. Sean se preselio u novi stan, ja osjetila kako sam napokon počela udisati novi zrak. Diglo mi se samopouzdanje, ono što bi trebala napraviti s nekim stvarima, a i naravno došla sam opet u Dublin, gdje me čekao odabrani punokrvni kvartovski dečko. A i Dublin me ponovno naučio par novih multikulturalnih trikova, kao što me i život s dečkom naučio neke druge stvari. Mada još uvijek ne razumijem zašto se parovi žene u dvadesettrećoj, i kud zapravo srljaju, odnosno, nema prave veze dok se zajednički ne pojede kila soli. Mi smo svoju tek započeli. Za 2008. se nadam da će biti slična ovoj. Ne preslična, bila je zaista teška, ali da bude slojevita, a i numerološki moj broj je 8. Stoga, želim si rad rad rad, na svim poljima, i onda nakon toga ubiranje plodova, bez obzira o kojem području govorim. 2008. kao godina migracijskih promjena. |
Komentari On/Off
Buddha
