Marketing
Dok se nisam skljokljala.
Ili začuđujuće sličnosti.
Prošle godine sam se smijala samoj sebi kad sam par minuta prije nove godine otišla na wc, preračunajući se u vremenu, i umjesto sočnog poljupca, čula, 'Toilets are 1 euro'. Dok sam se uspentrala nazad u pub, gurajući se kroz hordu ljudi, imala sam onako kiseli osmjeh. 'Pa di si ti?' A jebiga di sam. I poljubac je uslijedio.
U ponedjeljak na utorak sam se opet preračunala. Dok sam izlazila iz puba, i dok je društvo već plesalo na ulici, dobila sam jedan veliki no no od izbacivača koji mi je rekao: 'Please leave your pint here', pokazujući mi stol do njega. Dala sam mu osvježavajući pogled, i sekunde su istekle. 'Happy New Year!'. Dok sam se opet iskobeljala iz mase, našla sam se na ulici, a zero kasnije i na mojitu.
U tom bunovnom stanju sam se sjetila da je sad vrijeme da izgovorim supercalafragalisticexpialadocious. Riječ koju sam par dana ranije čula u Mary Poppins filmu. I koja me na jedno pola sata ubijala u pojam, jer ju nisam mogla ponoviti. Trijezna nikako, a pijana svakako isto – ne.
Pa smo otišli na klopu kod Seanovih prijatelja, koji su nam narezali nekakav ljuti sir s orasima i malim kruščićima i cherry tomatoes, koje sam počela mahnito gutati, jer znala sam da sam gladna, ali nisam znala koliko, po ono bolje udri više, nego manje, jer zalihe trebam napraviti. Mojito, i više, se opet našao u ruci.
U 4am sam se strovalila u stan veličine kutije šibica, a ujutro mi je Sean prepričao da sam zaspala u sjedećem položaju dok mi je on skidao čizme, obukao me u piđamu, utrpao mi tufer s kremom za skidanje šminke koji sam uz gunđanje i gađenje uzela, i zamolio me da napokon skinem šminku, jer svako malo ujutro jaučem kako izgledam užasno, jer mi redovno maskara ostane sljepljena uz krmelje. On se nakon pola sata išuljao iz kreveta jer sam kao grozno hrkala, i otišao u dnevnu sobu. Dokaze toga sam vidjela kad sam se probudila i ugledala zgažene jaffa kekse koje on u sličnom, ali očigledno kontroliranijem stanju od mojeg, razbacao po stanu.
Mama, nemaj brige. :) .
Dan sam provela pokušavajući se dovest u red, gledajući filmove i iščekujući smse, a Sean me opet iznenadio tako da me odveo u restoran kreolske kuhinje, gdje sam se doslovce izgubila u jelu. Kakva meza, bokte. Osim što sam se opet nacvrcala jer sam popila shooter prije predjela, čašu crnog vina tijekom glavnog jela i dvije čaše porta za vrijeme deserta, a završila na long islandu, wiskeyu i par pinti (Anuk, još uvijek brojim :). A u restoranu sam i vidjela žensku s najboljim nogama koje sam ikad doživjela. Ne znam tko je više buljio, od konobara do nas gostiju. Noge do zuba. Dobauljali se do stana, i onda sam si rekla, da od danas počinjem sa zdravim životom, rezimirajući što sam naučila zadnjih dana.
Puno, i ništa.
Ne pretjerano izlaziti s 3 Španjolca. Osim ako jedan nije bog Apolon, drugi preslika Bernala, a treći španjolski reprezentativac u plivanju, i koji svako malo kažu, 'Di puta madre', a žene oko nas, skok skok, poskok.
Zatim sam naučila da je riječ TAK (u našem kontekstu, A tak je to.) na švedskom – hvala, odnosno da je naše BOK (di si?) na istom jeziku – muško od ovce, odnosno ovan. Nešto slično našem AJOJ na gaelicu (irskom) znači – good health. I znam da ima još brdo tih verbalnih poskočica, ali nisam ih sve zapamtila.
Ali sam zapamtila da je Novogodišnja noć u Dublinu prekrasna. Gomila pozitive i bilo je jako toplo, a ja izašla u kratkim hlačicama (jodl, jodl – hvala matera :) i navukla majičicu i kaput na sebe. I da je došla masa turističkih Hrvata, jer sam zaista puno puta čula kako se priča hrvatski. Što je super. Malo šoping, zapravo puno šoping sudeći po vrečicama, a sama Irska može itekako zadovoljiti uvjete prosječnog turista. Mada je sam Dublin za vrijeme blagdana meka svega, iako je puno emigranata otišlo doma, a Irci se povukli u Ameriku.
A sad malo ozbiljnije, nema nekih bitnih rezimea godine, ali sam si sumirala stvari koje su me vodile kroz 2007. 4 faze, uz te lijepe oscilacije.
1. Prvih 6 mjeseci protekle godine je bilo jako naporno. Položila sam 5 ispita, pa radila, pa učila, pa radila. Mic po mic i trošila, ali više štedila. Imala besane noći od kušlusa. Praktički da i nisam prismrdila van, osim što sam odlazila do Tine, gdje smo imale malu zajednicu uz brdo maslina, sireva i razgovora o tome što Anuk radi u tromjesečnoj agoniji Belgije, i što radi Branka koja se tek počela opuštati u trogodišnjem ostanku u Australiji. Bilo je dosta melankolije, nostalgije, dosta povezivanja i pitanja kad će to više sve proći. I kako su se neka prijateljstva razvodnila zbog penisa. Otišla u Dublin za Uskrs, vratila se napunjena energijom, ali s još velikim koracima ispred sebe.
2. Ljeto sam provela u kišnom, kišnom Dublinu i Belfastu, gdje me napala teža depresija te me držala tri tjedna, a ostalih par sam provela opušteno koliko sam mogla, s mišlju da se neke stvari moraju promjeniti, odnosno, sukobljavajući se s ponovnim povratkom doma, gdje sam se opet morala posvetiti učenju, i mobitelu, na kojem mi se većina veze bazirala.
3. Od kolovoza do 11. mjeseca sam samo učila. Trenirala. Učila. Plakala. Učila. Trenirala i išla na probe. Sean je došao na tjedan dana i nakon toga sam se napokon razbistrila. Dala svoja zadnja 4 ispita. Počela raditi planove za budućnost. Počela se prepuštati i otkrivati duhovnu stranu same sebe, uz pomoć slučajnih ljudi koji su mi došli u život u vremenu kad su najviše i trebali. Imala nekoliko teških koncerata i par malo manje teških. Itekako počela cijeniti obiteljsko ognjište i još više cijeniti svoje prijatelje. Dragi moji ljudi...
4. faza je bio prosinac, gdje sam se napokon počela opuštati u kompletu. Sean se preselio u novi stan, ja osjetila kako sam napokon počela udisati novi zrak. Diglo mi se samopouzdanje, ono što bi trebala napraviti s nekim stvarima, a i naravno došla sam opet u Dublin, gdje me čekao odabrani punokrvni kvartovski dečko. A i Dublin me ponovno naučio par novih multikulturalnih trikova, kao što me i život s dečkom naučio neke druge stvari. Mada još uvijek ne razumijem zašto se parovi žene u dvadesettrećoj, i kud zapravo srljaju, odnosno, nema prave veze dok se zajednički ne pojede kila soli. Mi smo svoju tek započeli.
Za 2008. se nadam da će biti slična ovoj. Ne preslična, bila je zaista teška, ali da bude slojevita, a i numerološki moj broj je 8. Stoga, želim si rad rad rad, na svim poljima, i onda nakon toga ubiranje plodova, bez obzira o kojem području govorim.
2008. kao godina migracijskih promjena.
Post je objavljen 02.01.2008. u 16:09 sati.