petak, 11.01.2008.
Znam, ali (ne)ću. Prehrambena evolucija.
|
I nije mi još preša naučit dobro kuhat, kad me već mama i dečko prehranjuju.  I je, nekad mi dođe (prividno) teško što mi se zaista ne da kuhati, mada znam da sam lijena i razmažena – jer uz starinu i Vixinu (sestra) makrobiotiku i njihovo izmišljanje tisuću prehrambenih kerefeka, te uz Seanovo konstantno isticanje da moramo jesti dobru hranu koju on pak voli raditi jer gušta uz štednjak, nikako prilagoditi mozak da i sama moram počet kuhat. Mislim, ne mogu baš stalno biti prehranjivana, a da nisam u tome svemu ni prst pomakla. Vjerujem da će to doći vrlo spontano, kad zaista bude vrijeme velike krize. Odnosno, zasićenja s onim što druge gledam da mogu, a ja neću, ne da ne mogu, a i mislim da će ljudima s kojim živim dosaditi da sam ja jedina posebna kobasica (sve je u kulinarskom žargonu). No, istina je da još uvijek ne volim jesti ono što skuham jer znam da sam ja radila, iako kad nešto napravim dobijem one 'Bravo bravo dušo, hmmmm..' ili 'Fakat je fino', i zapravo imam ukusa što se tiće hrane i svakako sam za eksperimente i za finu tradiciju, jer sam praktična i jer mi sve to ispadne logično fino, no, nemam onaj klik s pripremanjem hrane. Ima ta moja hrana okusa, i ispadne solidno, zapravo većinom se bazira ako nešto stavim u wok, pa udri po povrću, sitno mesa, soji i klicama i čemu sve ne, a to je sve zapravo aldente. Gotovo za par minuta. Težak posao.  No, nemam klik. Da mi je milo guliti paprike na rezance, da padam u nesvjest kad stavljam acceto balzamico, da ću marinirati piletinu dva dana ranije, (da dramatiziram), da imam ruku za to. Imam, ako je nešto praktično što moram odmah pojesti. No u slučaju da sam doma, oslanjam se na mamu (Djevica) i Tinkarinku (Djevica) koje su obadvije zrele i odrasle žene. Samo što mi je jedna roditelj, a druga prijateljica kod koje u 8/10 slučajeva jedem. A šta ga ta zna pripremit. Anuk je isto bolesna kuharica, njih dvije baš imaju ruku za to. A u Dublinu se (jer sam još gotovanka) oslanjam na Seana (hedonistički Bik) i na njegove muške prijatelje koji redovno uvijek bolje kuhaju od svojih cura, odnosno oslanjam se na restorane i to maltene samo na japanske, morske, krvave steakove mekane poput putra, kreolske, veganske (to je ono kad mi treba vitamina da ne dobijem skorbut) i vegetarijanske. Kinezi i tajlanđani mi nisu miljenici, ali se trpimo, a irska kuhinja te fast food i ja se apsolutno ne volimo. Volimo se oko 4 ujutro kad bauljam pijana tražeći taxi, pa daj šta daš da ne počnem nagrizat pločnik. No, mama mi je dala fantastičnu kuharicu jer ja ništa još odokativno ne radim, već sve po knjizi, a u tom grmu i leži zec i grintanje. Samoj sebi još uvijek ne vjerujem, jer sam zaista navikla na sveobuhvatnu prehranu, jer uz obitelj gurmana i Seanovu uzburkanu krv, nisam još osjetila pritisak da i sama nešto konkretno napravim. Iako mi se čini da ovdje brkam pojmove.  Da konkretiziram, nitko to od gore navedenih i ne traži od mene. No, istina je da se ne osjećam samopouzdano kad vidim krumpir. I šta sad s njim. Pa se ja okrenem palenti, jer s njom i dvije minute okretanja kuhače, mogu napraviti pošteno jelo. Uz gljive i rajčice dinstane u woku. Wok, kao sredstvo broj jedan moje kuhinje. Ali nema mi gušta. Zaista mi nema gušta. Volim kuhat u dvoje, i to nije ono da nas dvoje imamo sve ruke u faširanom dok istovremeno radimo blud nad mesom, već igramo timski. No ima dana kad me Sean zaduži da samo otvorim pive, očistim salatu (nekad ni to), stavim beštek i suđe na stol ili da tu i tamo promješam ako je on već u grlu s dinstanjem, dok mijesi tijesto za kruh (šalim se), provjerava foliju s ribom i hladi vino na pravoj temparaturi... Zapravo mlitava sam, jer puno puta samo za to i pokažem inicijativu, iako vidim u njegovom pogledu, aj mi pomozi. Većinom sjednem za stol i krenem krasti predjelo i pravim se da mi usta nisu puna sira i maslina ili da to što sam progutala nisu sušene smokve s nekom pizdarijom. I onda ako skuži, dobijem galamu, i to ne onu kako te volim mazo, već oćeš više u kurac prekinut trpat u sebe što god možeš dok večera nije gotova!!  Da, stvarno mi je prehrambeni život težak. No, ima dana. Kad mi se ne da, a većinom mi se ne da, ali postoji ta jebena mala stvar u ljudskom mozgu koja se zove: grižnja savjesti, i koja te u vrlo kratkom vremenu digne na noge, i umjesto da digneš telefon i naručiš take away (ne treba puno da bi se postalo snob), odeš do trgovine i kupiš stvari – za samostalno kuhanje. I potrudiš se. No, trenutno to još ne volim. Sama kuhati, ali kad moram, moram. Ali isto tako znam da je moje ponašanje uvjetovano time što a. nemam prakse, a praksa život čini b. nisam pod nekom prisilom pa se tako i postavljam c. što ako neke stvari iako ih ne volim raditi, postanu navika ako ih radiš duže vrijeme ć. što jesti zaista moram č. što sam po ovom pitanju navikla ići linijom manjeg otpora e. što će me život naučit samostalnom životu pa ću bit primorana, f. jel ima još nešto? Vjerojatno ima, ali tko će to sve popamtit. A što je je, moram se popraviti. Mislim vrludat svijetom gladna ne mogu, a bokte nisam ni na onoj razini transcedentalne meditacije da si mogu priuštit da mjesecima meditiram i samo pijem vodu, odnosno, kad mi želudac počne opasno jesti samog sebe moram se prisjetiti da neće uvijek biti mamine kuhinje, i da neće baš Sean uvijek biti tako raspoložen, odnosno da mi je i novčanik vidio bolje dane, te da si sama nešto napravim. Živi ili jedi. No, što znam, znam, a to je da je štrajk glađu za mene najbrutalnije mučenje. Kad meni većina stvari izravno iz trbuha ide u govno. Ali to je jedna informacija više koju niste trebali znati. :)  |
Komentari On/Off
Buddha
