nedjelja, 15.07.2007.

Po cemu prepoznajes seljaka od gradskog covjeka?

Po štapićima za jelo. Nas dvoje, prvih deset dana kad dodjem, udri brigu na veselje - sto tocno znaci da si dajemo oduska da svako malo jedemo vani. Onda nam dosadi, pa Sean kuha poriluk, il radi vrhunske snicle s gorusicom, ili radi kerefeke od salate, uz jos dodatni poduzi popis. Ja za to vrijeme obicno kukam da mi nesto nije dovoljno slano, da je preslatko, sve u svemu izmisljam toplu vodu, i onda za kraj moram oprati sudje. A nekad ni to ne moram, jer kao neka ja odmorim, naradit cu se ja jos u zivotu. :) Ja da bi rijec rekla. I onda tako nas dvoje, sibicarimo na sve strane, vecerica ovdje, ondje, vec smo si nasli par mjesta koja nam super odgovaraju (a da je glavno jelo do 15e, jer bogca ti ne dam vise od 15 eura za jelo koje u sebi sadrzi prosjecan steak i tu njihovu pickin dim rocket salad, koja je kao ono, vrhunska delicija - a koju nadjes i u McDonaldsu, a jos nemamo dovoljno novaca da se bacamo na ekskluziva restorane). I tak danas sjedimo u Metrou, uvijek napominjem taj Metro jer je prvi takav birc u Dublinu. Gdje vec 20 godina mozes sjediti vani, a strogi je centar grada, i gdje vec pustam paucinu i vise konobarima i ne govorim sta pijem vec je sam 'regular'. No, sta sam htjela reci. Da, da, i tako kako je Dublin mici mici mali grad, neminovno je da naletis na nekoga koga znas, a danas naletili na onog mog Gospodina D. s kojim sam zadnji put imala seansu kad sam se napila gina i onda imala halove. Inace, sav se ozario kad me vidio, malkice pocrvenio, i odmah ozbiljno pitao jel mi ovaj put i sestra dosla (da se moze ubaciti u moju obitelj :). I eto tak, sjedili malo, pricali o sinocnjem koncertu Bar'bre Streisand, na koju sam htjelaaaaa, ajme kako htjela ici, ali pazi ovo, najjeftinija karta je bila oko 150eura. Ma ne dam, odakle jebote, da dam tu svotu love, mada mi se srce kidalo jer je on isao, i rekao da je bila fantasticna, jer je pjevala i onu glavnu pjesmu iz mog, mog, mog, najdrazeg, najdrazeg, najdrazeg, ljubavnog filma 'The way we were', ili na nasem Djevojka koju sam volio. I kazemo mi Gospodinu D. da bi trebali naci neki jeftin restorancic, a da nam se vise ne ide na neka klasicna mjesta. I on nam preporuci tam neki kineski, a kineze vise ne mogu smisliti (mogu, ali samo odredjene spring roles), bez obzira jel umak bozanstven, prawns ono hrskave do bola, a patlidjan fenomenalno flambiran, ili sta god da rade s njim. Tako se mi nakon 2 sata pozdravimo, i krenemo nas dvoje, pomalo obezglavljeno, jer kruli, a mi sve nervozniji jer sta jesti, a sve fine guzice. I tako mic po mic, kao ucjenjujem ja njega, idemo na neko fino mjesto, pa cu ja tebi poslije platiti pintu. Moze. Japanski restoran. Idemo i to probat. Ali smo usli samo zato jer smo vidjeli da je ponuda ovakva: miso juha, piletina, riza, sushi, desert, 9.85e. A ja nikad jela u japanskom, pa eto malog Muje u velkom gradu. A ono Japanci, sušta suprotnost Kinezima. Em ne smrdi u restoranu, em je krcat turistima nesumljivog karaktera, em su konobari bili nasmijani cijelo vrijeme. I sad mi to narucimo. Ja gledam ljude oko sebe cekirajuci kako se sto jede, i kako se jede, i sta su umaci na stolu, kad eto konobara nazad - s nekom zatvorenom kutijom. Sean sav spretan, odlomi stapice, a sunce mu poljubim, drugi put se koristi stapicima, i uzme zrno rize. Ja obnevidjela od ljubomore. A kako ti, molim te lijepo znas kako se koriste stapici za jelo?!, pitam ja njega isfrustrirano. 'Pa kad koristim mozak i logiku', baci on meni nazad svoju novokomponiranu ping pong mudroliju. Pa sam pozvala konobara da mi donese standardni bestek, crveneci se poput gnjile rajcice. I krenem na jelo: juha je prefina, stvarno je prefina, a tek kad sam nju apsolvirala, otvorila sam kutiju u kojoj se nalazila hrana u 5 odjeljaka. Sva sreca da kuzim sta je sushi, ali ga nisam mogla svladati, jer kad sam osjetila ljigav okus neke tamo mrtve a sirove ribetne, nije bilo dobro. Druga stvar je kad sam skuzila da glavno jelo jedem s desertom, sto uopce nisam razaznala jer mi je to vise izgledalo kao nesto sto dolazi uz piletinu. Rizu sam stalno polijevala sojinim sosom, jer sam za to znala da ide zajedno, a ono sto je ostalo u 5tom odjeljku sam totalno zanemarila, ali sam ostala frapirana jer zaista, ali zaista ne znam sto je to bilo, mada je imalo okus poput osusenih mirisnih stapica, i tako neka mala kolicina da sam se zapitala, zapravo, se to jede, ili je ukras. Tako da kad sam shvatila da je desert pojeden s piletinom, valjda mariniranom u medu ili cemu vec, skuzila sam i da sam pojela - zapeceni djumbir. A djumbir ne volim. Ali nisam na vrijeme skuzila da je to djumbir, jer nisam na vrijeme nista skuzila sta jedem. Ovaj preko puta mene, je kao sve znalacki pojeo, a ja sam ostala zacudjena cinjenicom, ko dijete s velikim siroko otvorenim okicama, sta su drugi imali po stolovima, dok sam se ja mucila s sirovim ribama. Ali stvarno, stvarno, nije zvaka za seljaka. Mada sam rekla da cu ponovno doci, jer je osoblje bilo tako ugodno, ali i zelim to sve probati. A od Japanaca valjda to i mozes ocekivati, mislim tu usluznost, i iako je cirka racuna iznosila 20 eura, ostavila sam 5 eura napojnice (u Irskoj se uvijek mora ostaviti napojnica, i treba biti 10% ukupne cijene). Ali treba sve probati. Pa i kad ispadnes glup samome sebi, ne mora znaciti da si glup nekome drugome. I to mi je uvijek super ovdje u Dublinu: sto ljude stvarno zaboli kako izgledas, kako se generalno ponasas, jel jedes s vilicom, ili poslije jela, kao ja, lizes noz, jer stvarno, mada zna nekad biti naporna ta svekolika sarolika multietnicka sredina, nikad neces osjetitit da ti se netko smije jer ne znas obicaje toga i toga. Jer, zaista, imas vremena nauciti. (Opet sam si ispala pametna, ali stvarno, u Dublinu o takvim stvarima manje vise svakodnevno ucis.) Ma da prste polizes. :)

Komentari On/Off