četvrtak, 03.05.2007.
Deux ex machina.
|
Ili ju voliš ili ne. Maria Callas. Ili ju voliš ili ne. Opera. A ove godine je ravno 30 godina otkako je umrla. Kakav glas, kakva žena.  Zbog svoje karizme, atraktivnog i dramatičnog života, fizičke transformacije, te besprijekornog dramaturškog koloraturnog soprana nazvana je La Divina, titula koju su rijetke dobile. A i po mnogim člancima i kritikama eminentnih opernih, odnosno glazbenih stručnjaka je ostala ''jedna od najbolje prodavanih i prepoznatljivih klasičnih vokalista što 20. što 21. stoljeća''. Rodila se 1923. godine u New Yorku, na Manhattanu, kao dijete grčkih useljenika, odnosno kao Maria Anna Sophia Cecelia Kalogeropoulou. Njezin otac je prezime skratio u Kalos, da bi ga na kraju zbog razumljivosti preveo u Callas. Njezini roditelji su od početka imali vrlo nervozan brak. On je bio jedna poprilično ležerna osoba s nikakvim interesima prema umjetnosti, dok mu je supruga bila živa, socijalno ambiciozna i imala je velike snove da će i sama živjeti kao umjetnica. Maria se rodila kao treće dijete, s tim da joj je brat umro pri porodu, a njena majka je ostala razočarana što je rodila curicu pa ju prva 4 dana života nije htjela ni gledati. U dobi od 3 godine, njena mama Evangelina je shvatila kako Maria ima dar za pjevanje, odnosno intenzivan glas, te je u dobi od 5 godina počela razvijati svoje glasovne sposobnosti, što je u početku izrazito mrzila. 14 godina nakon njenog rođenja, roditelji su joj se razveli, te se s majkom i sestrom preselila u Atenu.  Njen odnos s mamom je bio težak, što je u vrhuncu njene karijere bilo itekako zanimljivo za novinare. Rekla je: ''Moja sestra je bila tanka, prekrasna i uvijek prijateljski okrenuta prema svima, i moja mama ju je preferirala više od mene. Ja sam bila ružno pače, debela, nespretna i nepopularna. Okrutna je stvar natjerati dijete da pomisli da je debelo i neželjeno. Nikad joj neću zaboraviti da mi je oduzela djetinjstvo. Tijekom svih godina kad sam se mogla razvijati i igrati s vršnjacima, ja sam morala zarađivati novce pjevajući.'' Isto nikad nije zaboravila da ju je majka tijekom II.svj.rata tjerala da izlazi van s talijanskim i njemačkim vojnicima, mada nikad nije bilo povezano s prostitucijom, gnjev je ostao, jer je ona bila jedina u obitelji koja je zarađivala. 1950. godine Maria Callas je Evangelinu odvela na turneju u Mexico gdje su se raskrvile, i gdje su stare rane bile otvorene, te se s dolaskom doma više nikad nisu srele, jer joj je majka poslije toga slala pisma puna ljutnje i krivnje, što je natjeralo Mariu da u potpunosti zakopa svoj odnos s njom. Prva edukacija joj je bila na Atenskom konzervatoriju, gdje je opisana kao: ''ton njenog glasa je bio topao, liričan, intenzivan: bacakao se i bljeskao kao vatra, te je ispunjavao zrak s melodioznim vibracijama poput zvona. Po svim standardima je bio čudesan fenomen, ili prekrasan talent koji je trebao kontrolu, tehnički trening i veliku disciplinu da bi zasjao u svoj svojoj briljantnosti.'' Sa samo 15 godina, nakon svega 6 mjeseci studiranja, je imala svoj prvi javni debi u duetu iz Tosce. Tijekom godina studiranja, profesori su ju obožavali, dok su je kolege studenti izrazito podcjenjivali, upirali prstom u nju, te joj radili spačke. No, bilo je neosporno da je imala Božji talent, tako da su je s nepunih 20 dobila nadimak ''The God Given''. U dobi od 22 godine, započela je svoju veliku karijeru u SADu, gdje se vratila da bi se vidjela s ocem. U samo 2 mjeseca je imala 56 izvedbi u 7 opera. Te 1945 godine, otišla je na audiciju za Metropolitan Operu gdje su joj ponudili ulogu Madame Butterfly i Fidelio, koje su se trebale izvesti na engleskom, i koje je obadvije odbila jer je rekla da je predebela za uloge, i da ne želi pjevat opere na tom jeziku.  1946. se preselila u Veronu, Italija, gdje su joj ponudili ulogu u La Giocondi. Vodeći bas u operi ju je opisao kao, ''prekrasnu, što fizički što spiritualno, toliko sigurnu u svoju budućnost.'' 1949. se udala za Giovanni Battista Meneghinia, starijeg, bogatog industrijalca. Njegova ljubav i podrška su joj dali potporanj da se u Italiji opusti i potvrdi. Tako da je u Veronii prvi put nastupila u operi Tristan i Isolde. Te iste godine je zamoljena da zbog bolesti u matičnom kući, zamjeni Carosio Margheritu. Callas je na prvu odbila jer je imala svoje 3 predstave Brünnhilde iz Die Walküre, a i tu operu je trebala održati za 6 dana. Ono, što je napravila, kad je pristala, je ušlo u anale. Otvorila si je sva vrata, jer su ju kritičari digli u nebesa sa svojom izvedbom Elvire u I puritani. I krenula je dalje s Luciom, La Traviatom, Medeom, Anna Bolenom. Čak i je famozna Montserrat Caballe, rekla: ''Otvorila nam je nova vrata, ma za sve operne pjevače svijeta. Dala nam je šansu da radimo stvari koje se nikad prije nitko nije usudio. Kad me usporede s Callas, to mi znači nešto što nikad nisam mogla ni sanjati. A i nije istina. Ja sam puno manja od Callas.'' 50tih godina je bila stalno zaposlena u La Scali u Milanu, te pjevala u u Royal Opera House u Londonu, gdje je rekla da ima ljubavnu aferu s britanskom publikom koja ju je obožavala, Opera Garnier u Parizu, Metropolitan Opera u New Yorku, Dallas Opera (Dallas, Texas), Teatro Colón u Buenos Airesu, i Palacio de las Bellas Artes u Meksiku. Sve najpoznatije operne kuće svijeta su joj bile širom otvorene. U ranim godinama njene karijere, Callas je bila poprilično pretila odnosno zaokružena, iako su ju mnogi dirigenti smatrali prekrasnom, no, ona je znala da zbog svoje težine ne može ostvariti vrhunac uloga koje od nje zahtjevaju fizičku spremnost i izgled, odnosno uže lice i figuru da bi mogla dramaturški odigrati svoje uloge. Tako je sa skoro 90 kila pala na 55.  Mnogi su poslije tog drastičnog preobraza, rekli da joj se glas promjenio, odnosno da joj je zbog male mase tijela postalo teško proizvesti neke tonove, dok su drugi govorili da je novi izgled donio i određenu nježnost i ženstvenost, kao i još veću sigurnost u ono što radi, odnosno u nju kao osobu i izvođača. U profesionalnom svijetu, zbog kompenzacije nedostatka klasične ljepote njenog glasa, Callas je bila u mogućnosti transformirati svoj glas, odnosno visinu i boju, ovisno o ulozi koju je imala, što je na kraju dovelo do toga da je svaka njena uloga u potpunosti imala svoj zvuk, što je jedna vrsta fenomena kod opernih pjevača. Zadnjih godina karijere, je pjeval Medeu, Normu i Toscu, i to najčešće u Parisu, New Yorku, i Londonu, gdje je poslije jedne predstave dobila pljesak od 40 minuta, odnosno, 27 puta je izlazila na pozornicu. Njen zadnji zatvoreni nastup na daskama je bio 1965. u Covent Gardenu, dok je zadnji otvoreni bio 1974. u Japanu, gdje joj je glas već izgubio većinu svoje veličanstvenosti. Jedan kritičar je napisao, ''Ne smatram da išta dogodilo s njenim glasom. Jednostavno mislim da je joj je ponestalo samopouzdanja. Bila je na vrh svoje karijere koje jedno živo biće ikad može poželjeti, i osjetila je ogromnu odgovornost. Bila je obavezna dati najbolje šta može, i to svaku noć, i možda je jednostavno osjetila da više ne može...'' Tijekom tog vremena službene karijere, bila je udana za svog supruga Giovanni Battista Meneghinia, no, 1957. godine je upoznala ljubav svog života, Aristotela Onassisa. Ona je imala samo 33 godine i bila je na vrhuncu karijere, obožavana od publike i dirigenata, imala je cijeli operni svijet pod svojim nogama. Onassisa je privukla čim ju je vidio, no, ona nije bila zainteresirana. Tek godinu i pol nakon prvog susreta, prihvatila je njegov poziv na krstarenje Mediteranom. Sama je rekla da se prekrasno provela, sunčala se, odmarala, i imala je Aristotela kao izrazito ugodnog domaćina, toliko ugodnog da su jedne noći njih dvoje ostali sami u razgovoru, i gdje se više nije vratila u kabinu svom suprugu. Nakon što je krstarenje završilo, podnjela je zahtjev za razvod i posve se posvetila svojoj novoj vezi. Veza s Onassisom ju je preplavila, isto kao i pozornost medija. Od početka, njen život je bio borba protiv nepobjedivih stvari koje su se same od sebe nametale, a jedina stvar koju je imala za sigurno je bio njen glas. No, po prvi put u životu, odlučila je igrati ulogu žene. I ta odluka koju je donijela, ju je odvela na put potpune dezorijentiranosti, što emocionalne što fizičke. Onassis ju je potpuno začarao, tako da je na neodređeno vrijeme odlučila staviti karijeru sa strane. Bili su kompletno zbliženi, velika strast je bila između njih. No, kako je ona zapostavila svoj dio života, on nije, tako da je jedno vrijeme živjela na relaciji London-Monte Carlo, sa stalnim prebivalištem u Parizu, dok je svoj stan u Milanu prodala. No, Onassis je rekao, ''Ja volim Mariju duboko, ali smo samo dobri prijatelji.'' Prema riječima biografa, Callas i Onassis su imali dijete, dječaka, koji je umro par sati nakon rođenja, 1960. No, sama Callas je tvrdila da nije bila sposobna biti majka, jer su ju djeca zamarala. Isto tako je poznato da je tijekom svoje veze imala barem jedan abortus.  1962. Maria je bila na jahti ''Christina'' gdje je upoznala sestru Jacqueline Kennedy, kojoj je Onassis davao potpunu pozornost. Tijekom ljeta, te iste godine, dok je Maria bila u Parizu, sama Jacqueline je došla na jahtu, nakon što je izgubila sina Patricka tijekom porođaja. Maria je bila izgubljena i duboko povrijeđena, iako je nastavila vezu, prijeteći Onassisu za vjenčanje, na koje je on pristao nakon određenog vremena, te ju je odveo u London, pred matičara, ali ona nije imala potvrdu o rođenju, tako da se nisu mogli odmah oženiti, a nakon par dana, kad je potvrda iz New Yorka došla, njihov odnos se ohladio. Mjesec dana kasnije, Onassis joj je rekao, da očekuje važne goste na jahti, i da se nada da će ona za to vrijeme biti u Francuskoj. Posramljena i duboko ožalošćena, vratila se u Pariz, gdje je par dana kasnije, kao i cijeli svijet čula da se Onassis ženi za bivšu Mrs. Kennedy. U to vrijeme Maria je imala 44 godine. 10 godina je dala u tu vezu, i nikad se nije oporavila od njegove izdaje. Slijedećih par godina postala je vrlo ogorčena, nije bila aktivna u javnim pojavljivanjima, niti je više bila na vrhuncu svojih glasovnih mogućnosti. Živjela je dovoljno dugo da bi vidjela pad Onassisovog braka, kao i njegov osobni pad, jer je i sam počeo propadat kad mu je sin jedinac poginuo u avionu, iako je to sve Marii bila slaba utjeha. Onassis je umro 1975. ''Prvo sam izgubila glas, zatim sam izgubila svoju figuru, da bi na kraju izgubila Onassisa''. Slomljenog srca, zadnje godine svog života je živjela u dubokoj izolaciji u zatvorenom stanu u Parizu. Umrla je 1977. u 53. godini života. Jedan njen prijatelj je rekao da se snagom volje natjerala u smrt. Više nije imala razloga za život. Ni opera, ni glas, a i jedina osoba koju je voljela joj je poput glumice u jednoj od svojih aria, zadao smrtni udarac nožem u srce. mi piace č bello, bello; I love him, he is so handsome; vo'andare in Porta Rossa, I want to go to Porta Rossa a comperar l'anello! to buy the ring! Sě, sě, ci voglio andare! Yes, yes, I mean it! E se l'amassi indarno, And if my love were in vain, andrei sul Ponte Vecchio, I would go to Ponte Vecchio ma per buttarmi in Arno! and throw myself in the Arno! Mi struggo e mi tormento! I fret and suffer torments! O Dio, vorrei morir! Oh God, I would rather die! Babbo, pietŕ, pietŕ! Daddy, have pity, have pity! Babbo, pietŕ, pietŕ! Daddy, have pity, have pity! Njen prah, je po njenoj zadnjoj želji posut po Egejskom moru, na obalama Grčke. |
Komentari On/Off
Buddha
