U Pariz.

Razlog je tekma. Kao jedan od Dinamo zagriženih navijača, Sean si je ponovno dao put pod noge, jer iz Dublina do Francuske, cifra aviona je manje više zanemariva. No, njegov put kod mene izaziva više reakcija. Najviše brigu.

Ne zbog aktivnog navijanja, na to sam se priviknula, zapravo na to se još uvijek privikavam, jer stvarno nikad dok nisam njega upoznala nisam imala ikakve veze s nogometom, ili da sam imala ikakvog kontakta s nekim tko se iole može nazvati 'navijačem', da ne idem i dalje, odnosno da dodam da na sebi ima istetoviran grb kluba.

Ali ljubav čini svoje. Od nekih mojih prvotnih privikavanja na tu situaciju, do mojih micanja stereotipa da sve i jedan Dinamo navijač ima dosje u policiji, da se mlati i tuče na sve strane, da jadne te žene i cure koje ih doma čekaju, da mi je bilo presmiješno tu svu nogometnu zaluđenost shvatiti ozbiljno. Ozbiljnost u kontekstu koja ide do tih granica.

Na početku naše veze sam stvarno znala imati klackanja u glavi. Jel to znaći da svu lovu ostavlja u kladionicama? Šta to uopće znaći biti navijač? Bacati bengalke po stadionu, volim te mama, ali ne više od Dinama, znaći ako mamu tako malo voli, koliko onda mene voli? Kakve su to zaboga idiotarije? Moram priznati da mi na počecima nije bilo previše drago previrat po takvim pitanjima. A onda opet, na početku naše veze ni Seana nisam znala previše.

A s njim sam upoznala taj jedan drugi svijet. Svijet dinamo muškaraca. Istina, ima ih svakakvih. Neke od njih sam provocirala jer su mi digli živac, s nekima sam odgledala par tekmi u sportskom pubu i stvarno se zabavila. Istina, neki me nisu uopće percipirali, drugi su mi govorili pravila. Ovisi od osobe do osobe. Ima kretena, to je nepobitno, ali i upoznala sam dečke koji su mi definitivno prirasli srcu. Odjednom nađeš povezanost s nečim što si cijeli život gledao s laganim podsmjehom.

Subkultura navijača.

Prije sam ga znala trknut na tu temu (ma znam i sada, ali u šali), dinamoo, dinamooo, ali bi me on uvijek s tim nekim blagim pogledom pogledao, jer ne mogu ja sad njemu pobrkat tu koncepciju sa svojim upadicama. Kaže mi, ''podsmjehuješ se jer ne razumiješ, a to je uvijek linija manjeg otpora. Brkaš navijanje s vandalizmom. Nismo svi isti. Neki od nas jednostavno vole ići na tekme zbog tekme, zbog igrača, zbog adrenalina, zbog sporta, to apsolutno ne znaći da ću ubit boga u onome koji sjedi s druge strane tribine. Najbolji prijatelj mi je zakleti navijač Hajduka. Jel to znači da ga manje volim?''

Prešao je 40 zemalja, skup sport.

Ali i sad baš ne volim gledat tekme. U ovim situacijama kad je on još uvijek u Irskoj, i kad znam da napušta Otok, a da ne ide doma, i da ću ga možda vidjeti negdje na telki, i da će se prije nje, i poslije nje javiti, svejedno me spopadne briga, čini me nervoznom. Ne zbog navijanja, već zbog samih tih procesa događanja. A znam s kojim je dečkima na putu, i kako me ove njihove priče zapravo na kraju i zabavljaju. Peripetija sto.

I zapravo kad vidim da mu je stvarno bitno da u potpunosti razumijem što on misli o toj temi, pa se ja nekad znam obrecnut da će me odvest na neku tekmu, mada poslije opet skužim da to ipak nije moj par rukava. Neka nešto ostane njegovo, nešto ostane moje. Svejedno ni njemu nekad nije u potpunosti jasno kako ja zabrijem na neke stvari.

Stvarno je stvar u kompromisu, i prihvaćanju određenih, svojevremeno, potpuno neshvatljivih osobina. Kod nas dvoje, apsolutno, različitosti se privlače, jer da me ubije u pojam seciranjem, filozofijom i psihologijom mislim da bi iskreno popizdila. Ovako kad me nekad dokrajči argumentima, logikom, jednostavnošću, i baš emocionalnom inteligencijom, odahnem od olakšanja.

Mada stvarno najviše volim kad mi se javi kad dođe doma u Dublin s ovakvog puta, a glas mu je potpuno promukao. No, razlog tomu je potpuno druge prirode.

Razlog je valjda zbog one sobe koju je sam obojao tamno ružičasto i narančasto, i jer mu kraj noćnog ormarića stoje knjige koje sam mu ja kupila, i jer su s moje strane svijeće, dok s druge strane sobe u vazi još uvijek stoji osušeni buket crvenih ruža, koje mi je prvi put poklonio kad sam došla, a još ih nije bacio, odnosno kad dlanom briše svoje suze jer je sam napokon shvatio zašto ja imam maramice sa sobom kad slušam Madredeus, odnosno da je Glazbeni zavod za mene jedna od mojih dnevnih soba.

Da, zapravo je nekad u pitanju trula romantika. Zato valjda i tu cjelokupnu situaciju s plavom bojom dinama gledam kroz spektre drugih boja koje on nosi u sebi, jer stvarno velika je to paleta.