Nedjelja je. Dan kad stvarno nemam nista posebno raditi osim brljezgariti po net cafeu, i citat online novine.

Trenutno se neckam otici na jedan tulum uz rostiljanje, ali cim mi je receno ponesi svoju cugu, znam di mi je to odzvonilo. Taxi oko 4 ujutro, ili pjesice do stana. Nisam sigurna koliko mi se to trenutno da, pa sam zasjela malo odmoriti, napisati par redaka, da se ljudi doma ne zbune kad vide koliko zapravo nisam nista zblogirala. Druga vecerasnja opcija mi je otici do Samsare, na salsa veceri, nisam jos vidjela, ali svi mi frendovi kazu da se zene vrte na sve strane, valjda je to dobar znak.

Sean me upoznao sa Barryijem koji je jedan od najimucnijih Iraca. Neki dan sam pricala s njim, on se ne moze nacuditi koliko ja imam godina, a ja se ne mogu nacuditi kako netko moze biti toliko usamljen. Jebes milijune mi je prvo na pameti, kad njega vidim. Ne vrijedi to sve ni lipe, ako se nadjes u njegovoj situaciji. Istina, cunka i pol je u svom poslu, pokorio je ovo trziste prije par godina i sad samo bere slag, ali koji raskol u privatnom zivotu. I nadje mene, empaticara koji ne voli pricati o svojim stvarima pred neznancima, zamislite taj paradoks, a imam blog gdje se poprilicno znam ogoliti, i gdje sam s njim u par navrata imala psiholoske seanse, hvala bogu da sam potkovana u tome, pa mogu, ali svejedno. Postoji jedna vrsta tuge i usamljenosti koju ja ne mogu prezvakati. E takav je taj moj Barry, siroce. Ma ne znam, ali meni se ovdje vecina ljudi doima tako. Usamljeno. Ili pijano.

No, nakon 2 tjedna ljuljuskanja napokon sam dosla do konstatacije da mi je u Dublinu sad sve manje i manje stvari nepoznato. Grad me malo podkozio. Kao prvo, nasla sam mjesto, sto je u ovom gradu vrlo bitno, gdje mogu jeftino kupiti jogurte sa zitaricama, Tesco, gdje mogu donekle ne osjetiti irsku alkoholicarsku struju grada, Major Toms down under kod Gaiety kazalista, i gdje vise ne moram cekati na muffin i juice ko zadnju tutle, omiljeni Metro i najbolji moguci konobar Aussie. A ako sad vec lagano znam vecinu ulicnih sviraca i prosjaka, zakonom logike bi mogla dodati da sam se udomacila.

Danas sam, kako su Seanu dosli frendovi iz Hrvatske, otisla na Dublin city tour. Ma fanstasticna stvarcica. Sat vremena sjedis na vrhu double deckera, vozac kuklja od ironije, shvacama ga, osam sati dnevno sjedi u busu i osam sati dnevno ponavlja istu pricu, ali Dublin sam apsolvirala. Ako netko treba besplatni tour, molim da mi se obrati na mail adresu.

Kod mene osobno se i dogadja i ne dogadja puno stvari. Dogadja se na tom polju da puno manje razmisljam nego inace, i da me vise upoce ne smetaju sve ove face oko mene dok pisem ovo po net kafeju, zapravo klinac do mene preko kamere gleda svoju trebu kako se gladi po sisama dok se chataju ako cemo iskreno, a da mi to nije nista cudno, e pa ako nije, onda mislim, da sam se kao sto i rekla udomacila.

Kad si dam malo vremena, i kad vise udjem u neke razmisljalacke vode, ona cu mozda i napisati nesto konkretnije, tipa da znam brata od Stuarta Townsenda, koji je decko od Charlize Theron ili da nikako uloviti Colin Farrella na solo, ne da se kaze.

Kad budem imala takve vijesti, onda cemo se tipkati jos i vise, a do tada, dragi moji, napustam vas u pomalo melankolicnom slovu, nedjelja je u Dublinu.