Ne znam kako vi, ali ja sam se nastopala u životu.

Kod mene je to početno bila stvar srednjoškolske kulture i nužnosti. Sjećam se da sam počela s Anuk i to s 15. Malo smo se hihotale, malo ajde ti budi hrabra, ne ajde ti budi pa digni prst, i znam da kad smo prvi put sjele u auto, ma koliko to ima prizvuk drugih konotacija :), ostale smo zakačene.

Kroz sve te godine, otprilike sam se već naučila šta očekivati od vozača u prve tri minute kontakta. Vozila sam se u velikim transportnim kamionima, s vozačima koji su se upravo vratili s jednomjesečnog putovanja iz Rusije, pa su mi prepričavali kakav biznis ostvaruju ruske kurve. Uz njega me malo pokočio vrat jer sam se strašno smijala, dok se on, ide vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok, odlučio oženiti, pa jel bi ja htjela s njim živjeti u jednom malom slavonskom selu. Srce mi se kidalo kad sam ga odbijala. ;)

Vix, moja starija sestra, je prošla jednu svojevrsnu inicijaciju kroz svijet ''dignutog prsta''. Nakon srednje, uputila se od Rijeke do Dubrovnika, ona i kolegica Pič, i odigrale su svoju avanturu, koja im je zauvijek ostala zapisana kao nešto što se moralo proći. Pič kao jedna od glavnih nomadkinja i boemičarki u našim životima, i Vix, kao osoba koja nakon te avanture zna preporučiti najbolji prirodni laksativ.

Osobno putovala sam sama i na duže destinacije, ne samo na one male, nužne. Do sada mi se dogodilo da nisam imala (jako) neugodnih iskustava. Nitko me nikad nije maltretirao, sexualno ugrožavao moj identitet, kako bi to puritanci rekli, s vremenom sam se naučila automatski svjesno isključiti iz svih razgovora, i dok objašnjavam ljudima da se bavim tim i tim, da stopam zbog toga i toga, dok se uljudno smijem, ja u glavi poput Lukrecije Borgie, razmišljam o nekim potpuno drugim stvarima, odmaram misli, dok mi zvuk vlastito izgovorenih riječi ostaje u uhu. S godinama se sve da isprakticirati.

Jednom sam se vozila s umjetničkim direktorom jedne firme, neću ju sad ovdje reklamirati, ali je firma strašno zvučna i svi njihove proizvode imaju u kući. Tih dana kad me on pokupio na jednoj kratkoj destinaciji, televizija je bombardirala nas gledatelje s njihovim proizvodima. Meni se reklama nikako nije svidjela i to sam mu rekla, jer sam ju smatrala previše degradirajućom za žene. Kako nisam znala da je on zapravo autor te reklame, jer me prethodno pitao jesam li na telki vidjela tu novu reklamu za tu i tu firmu, očigledno s namjerom da vidi moju reakciju, ja sam svoje već izreferirala. Pa smo ušli u žestoku raspravu zašto to po meni ne valja. Pa sam mu i objasnila zašto. Kroz tenziju razgovora, on me na kraju puta, kad sam već otvarala vrata za izlazak, pogledao i rekao 'Znaš šta, vožnja mi je bila super ugodna, osobito jer si se toliko uspjenila. Trebala bi raditi u PR službi.' A ma da?

Čak mogu napraviti presjek ljudi i glazbenih ukusa koji su se mijenjali tijekom godina. Prije, recimo 5 godina nije se moglo čuti treštanje narodnjaka u autima, sad je to normala. Naučila sam gdje se u Zagrebu najjeftinije mogu kupiti presvlake za auto, gdje je odlična usluga Yamaha motora, mogu vam reći da će samo 2/10 žena stati. I ako stanu, s njima ćete uvijek voditi najzanimljivije razgovore. Ne zato što su žene, već zato što im je dosadno kad voze, pa se dotaknu mnoge teme. Opaska je opet da do sada nisam naletila ni na jednu ženu koja sluša narodnjake.

Jednom me vozio jedan dečko, koji je imao strašno zanimljivu životnu priču. Živio je godinama u Londonu, raskrstio s njim nakon što je prekinuo s curom Britankom, vratio se doma, i iz ničega, ali stvarno pun entuzijazma, krenuo prema novom životu. Ja sam bila prva osoba kojoj je u malo dužoj vožnji, jer je promet taj dan bio očajan, ispričao cijelu priču, jer strancima je najbolje objasniti neke stvari. Savjeti su uvijek objektivni. Ostao mi je u stvarno dobrom sjećanju.

Mečke, bembare i ini auti će vam tako rijetko stati, da je to zanemarivo. Stat će vam puk u normalnim malim gradskim autićima.

Ali jednom mi je stao stariji muškarac u ferrariju, Talijan. Ja sam se crvenila kao bubamara, kad se gradom vozio jako polako, a mene ljudi gledali pogledom 'vidi trebu, kako si je našla starca za sponzora'. Barem su me žene tako promatrale, muškarci su gledali felge.

X puta su me pitali da odem na cugu s njima, x puta sam ih odbila, kulturno. Ne treba biti bezobrazan prema čovjeku koji te odlučio prevesti do željene lokacije.

Ipak imam određena pravila. Ako ih je 3, ne ulazi, ako od dima ne vidiš šoferšajbu, ne ulazi, ako glazba trešti, ne ulazi. Ako vidiš limenke na podu, ne ulazi, ako razvozi mesne bureke, ne ulazi (trebat će tjedan dana da iz odjeće izbaciš miris), ako kaže, na putu doma moram otići do supruge da joj predam neke stvari, saznaj prije toga da ispred nje glumiš njegovu ljubavnicu dok ona sikće na tebe. Uvijek budi apolitičan, ne govori o religioznim opredjeljenjima.

Puno ljudi me pitalo, pa dobro zašto još uvijek stopaš? Valjda stvar navike, a i ne stopam više toliko. Nekako mi se ne da više. Nastopala sam se, ali za probijanje nekih strahova od nepoznatih situacija, nešto za što misliš da će te očeličiti, jer stopanje u neku ruku je lutrija...