-“Iznenađen sam što si me prepoznala…”, rekao je, nespretno stavljajući ruke u džepove kaputa.

-“Zaista?”. Nasmijala se. Zapravo u posljednje vrijeme je dosta često mislila o njemu.
-“Nisi se ponovno preselio doma, jelda?” Sigurno nije, pomislila je. Sjećala se da se odselio u drugi grad. Čak i sa 18 nije mogao dočekati da ode i putuje svijetom.
-“Ne,” rekao je “još živim u Rimu.”

Pogledala ga je. Na zreliji način je izgledao potpuno isto. Nije se opustio i kosa mu je još uvijek bila gusta i davala buntovnički izgled njegovom licu, kao što je i bilo kad su bili zajedno. Ramena su mu se proširila i lice mu je bilo zrelije, samo nadopunjeno iskustvom i sa svojim smiješkom joj je pokazivalo da mu je život već pružio paletu osjećaja i događaja koji su se isklesali u malim borama oko očiju i usana.

-“Vratio sam se na pokop,” nastavio je “Očev. Srčani udar. Dogodilo se iznenada…”
-“Žao mi je.” rekla je, ali joj nije bilo. Sjećala se da joj je pričao da ga je otac redovito znao tući, sve dok nije navršio 16 kad je postao veći i snažniji od njega.
-“Hvala ti.”, nadodao je, ali nije ništa osjećao za svog mrtvog oca, samo olakšanje za mamu. Bit će sretnija bez njega. Godinama ga je pokušavala ostaviti, ali nije imala finalnu hrabrost da to pretvori u djelo.
-“A i ti više ne živiš ovdje, zar ne?”
-“Ne, ja sam u Zagrebu.” rekla je. Maknula je kosu iza svog uha, gestom koju on nikada nije zaboravio.
-“Samo sam se vratila na sestrino vjenčanje.”
-“Pa to je dobro…” rekao je, iako su njegova sjećanja o Ani bila dosta nejasna jer je ona u ono doba imala samo 16 godina.
-“Pa da, je.” Složila se, no ipak osjećajući da je Anino vjenčanje bilo samo kamen spoticanja na njenu vlastitu seriju neuspjelih veza.
-“A tvoji roditelji,” pitao je “su dobro?”
-”Dobro su.” Sjećala se kako je uvijek zavidio njenim roditeljima koji su s vremena na vrijeme išli na raznorazna putovanja.

-“Jel' možda žuriš nekud?” dodao je.
-”Ne, zapravo samo ubijam vrijeme!”
-“Tad bih ti predložio da ga “ubijemo” zajedno. Hoćemo na piće?”

Zatreptala je kapcima potvrdnim odgovorom istodobno dižući ruku da makne pramen kose koji joj je skliznuo s ramena.

Osjetio je kako mu tijelo postaje malaksalo od njene blizine, pa se odmaknuo, te bez razmišljanja krenuo do malog kafića na obali rijeke. Od trenutka kad su se upoznali, tamo su proveli većinu svog slobodnog vremena, smijući se i držeći se za ruke ispod stola, te živo raspravljajući o planovima za budućnost uz šalice i šalice bijele kave za nju i čaja od šipka za njega.

Sjeli su nasuprot jedan drugog. Pogledali su se bez riječi kad su shvatili da su izabrali isti napitak kao toliko puta do tada.