Zadnjih par tjedana imam statiku u životu. Zapravo stvari mi ne mogu biti hektičnije, ali sve je organizirano i mora biti po špagi, jer trenutno druge nema. Domino efekt bi bio da izgubim jedan konac. I koliko sam skopčala, planovi mi nisu skloni mijenjanju sve do listopada.

I kad se tako poklope obveze koje ne možeš drugačije izvesti, kad na kraju tjedna osjetiš da već pucaš, da je došao petak, a da je ponedjeljak za dva dana u koji moraš uletiti s istim tempom, malo se stepeš. Treba ti sat, dva više za konstrukciju pozitivnih misli, za pomaknut tijelo da se natjeraš na neke aktivnosti.

Svaki dan se dižem iza sedam, doma dolazim kasno. Tijekom dana sam već sljepljena s bocom Jane i rokovnikom, jedući šta god da stignem (mada u zadnje vrijeme najviše kefir i štapiće), klimajući glavom, debatirajući, ''what else?'', vježbajući guzne mišiće dok sjedim, a s mojim nogama uvijek problema, nikad ih namjestiti u pravi položaj, uvijek fali par centimetara. A kad dođem doma više ni ne razmišljam na hrvatskom. Ili da mi se uopće da više razmišljati.

Treninzi mi dobro dođu, fizički se ubijem na sve strane, ali glas je druga kategorija. Trebam se prisiliti da otpjevam visoke tonove, da odslušam što trebam čuti, a meni samo krevet na pameti. I tako finiširam dan s dolaskom doma iza 9 navečer. Petak mi jedini ostane kao neki relax, ali ga prespavam. Vikendom su mi hostesiranja, noću su mi učenja (koja su mi najlabilnija).

Ali da ne izgleda da je ovo njurg njurg post, ostaje mi ovaj blog kao ispušni ventil, neopterećena što ga pišem, tko ga komentira, ma dobro došao svatko tko me želi čitati, doviđenja i laku noć svakome kome se ovo ne sviđa. Uz blog mi ostaje i nova Suisse tamna čokolada od limuna i papra, a i opet sam puknula na glazbu. Mix dub Tosce, Amos Leea, Jamie Cullumovog 'High and dry' i little bit of The Man in Black. Black Eyed Peas me diže kao jutarnja molitva: my hump, my hump, i onda se smijem pola sata kad se sjetim šta sam radila prije no što sam izašla iz kuće.