Pogledala sam Brokeback mountain. Film je ugodan i oku i uhu.

Kako nisam homofob, i kako mi je apsolutno svejedno tko se na koji način voli (dosta sam okružena latentnim, ekstrovertnim i introvertnim homoseksualcima), odlučila sam napisati recenziju jer su Mar adentro i fantastičan Japanese story bili zadnji koji su me toliko puknuli, pa mi je bilo drago što je na tapetu došao novi film.

Ima jedna stvar koju sam tek na kraju primjetila. Kako taj film vodi sam sebe. Ono, znam da mi je par ljudi reklo, a joj sad se oni tu žvaljakaju, fakat mi se ne da gledati kako se guze, ali istina je da se u filmu mogu nabrojati 2 scene u kojima dolazi do neke eksplicitnosti. U ostalim dijelovima samo vidiš kako se njih dvoje pate. A ne znaš kojem je gore. I sve to kroz tu ruralnost američkog zapada, jako malo riječi, 20 izmjena tih godina i dva nespojiva čovjeka. I znam da sam na kompu stalno vrtila dvije scene. Kad se njih dvoje prvi put nađu nakon 4 godine, i kad su si potajice pokazivali nježnosti doticanjem glave u prolazu, i onda desetak godina kasnije, kad se vide zadnji put, ni ne znajući to. I sav taj kratki emotivno lančani dijalog koji drži cijeli film, u kojem vidiš, da su izmučeni. A život piči dalje, nema stajanja. Ne možeš se nego suosjećati. Servirani su ti ti svi osjećaji, i sad ako sam nisi upoznat s tim što zapravo znaći voljeti nekoga ili ako nemaš izgrađeno mišljenje po ovoj temi, teško da ćeš se pronaći u cijeloj ovoj priči. U protivnom ćeš se samo tući sam sa sobom ajme viđere njih muškaraca što sline. Tim više je bolje što je stavljeno u aspekt (meni) najprimitivnijeg američkog društva, i tebe po prvi put zaboli dupe, dobro ne u tom smislu, što se radi o cowboyima.