Nisam se nikad bojala mraka, niti biti sama doma, ali sam se uvijek bojala Čarli Čaplina na ljuljački.

Kao dijete sam bila hiperaktivna. Poprilično neobuzdana. Obožavala sam ići po grašak i frutek u trgovinu, gdje bi me teta Višnja redovno ženila za svog sina Marija. Često sam se znala sama dovući do trga, i satima pratiti pločice koje su išle u krug. Jednom sam si rezala nokte na nožnim prstima, obično sam to radila zubima, ali taj dan mi je mama strogo zabranila da to napravim, jer je bilo ljeto, a meni prsti prljavi, pa sam ja uzela škarice, krivo zamahnula i probola se škarama u bedro. Kako je mama bila okupirana cvijećem, otišla sam do dvorišta i krvavu rupu zatvorila pijeskom. I tako zaradila prvi tetanus. Psi su me stalno grizli, mačke grebale, rovala sam nosom i koljenima po asfaltu, ožiljci su itekako vidljivi i danas. 'Samo jedi kiseli kupus. Sve će to sunce, nestati kad se udaš,' baka bi znala reći. Utapala se u koritu, rijeci i moru. Davila se na riblje kosti, biljkom kiselicom zamalo dobila trovanje želudca, a dvodnevnu malaksalost zaradila pušenjem trstike.

Ali ništa mi nije bilo tako strašno, ni toliko teško, kao kad bi zatvorila oči, i kad bi se on počeo ljuljati. Naprijed nazad, Čarli Čaplin, crno bijeli, na velikoj obojanoj ljuljački na kojoj ne vidiš gdje je zavezana, već samo kako mi se on unosi u lice, njišući. Nije bilo ni glazbene kulise, već samo ta slika. Bio mi je pomalo i smiješan, ali bio mi je i nadasve prestrašan. U to vrijeme se na telki puštala i ona užasna serija 'It', o klaunu ubojici. To me dodatno isparanoiziralo. Dan danas ne mogu oprostiti roditeljima što su mi dali da to gledam. No, bilo je i drugih mora. Kako sjedim na drvetu i gužvam papir. Zvuk rašpanja drveta mi tjera zube na škrgutanje. Langolijere nisam nikad pogledala do kraja.