Išla sam u čisti ženski razred. Gimnazija, ali te generacije nije bilo jako puno dečki, te su 28 cura odlučili strpat pod jedan krov. Razred do je dobio mix varijantu. Ali nas je bilo 28 ženski. Poslije našeg odlaska, profesori i ravnatelj su odlučili da smo zadnja takva generacija.

U toj općoj vešmašini hormona, šminke, parfema, uložaka, divljih boja kose, klanova, suza, cuganja, smijeha, pečenih paprika s češnjakom za vrijeme odmora, tuče, rapsodija laži, markiranja, podjebavanja, 'preživi i piši o tome', nazirala se još jedna. Jagma za dečkima. Opipljiva. I kako doći do onoga koji se nije profiltrirao kroz barem 6 usta iz iste skupine. Kojoj je bilo bitno, kojoj nije, bila je sedma. Težak podvig to traženje 'neprofiltriranog' dečka. Ali ja sam ga našla. Te večeri je Vrabac slavila 16 rođendan. Kako sam se ja uvijek trudila biti majčinski orijentirana na tulumima, negdje oko dva ujutro, kad je pola ljudi zaspalo po stepenicama, slavljenica grlila školjku, ja sam se s Malcem našla ispod jedne žarulje koja je treperila plavom bojom.
'A da ju promjenimo? Iritira me, a i taktak je rezervna, normalna ovdje,' reklo je to slatko plavo stvorenje.
'Pa mogli bi,' dodala sam. Škicajući.

I promjenili smo žarulju. Sjeli na krevet. Nekako me pogledao. Ja sam odjednom bila strašno umorna, pa sam morala legnuti na njegovo krilo s jastukom (sad shvaćam što je taj jastuk skrivao). I mic po mic, kao ja gledam zavjese, kao on gleda slike, privlačio me k sebi. I poljubili smo se. Nakon pola sata, osjetila sam kako mi želudac počinje variti. Ne od ugode, već od toga kako je francuski naćin za njega značio, pretraživanje crvuljka, i ajmo vidjeti jel spreman za vađenje. Aha, nije još. No, ajmo mi to još jednom provjeriti, i u isto se vrijeme ne brinuti o tome mogu li ja disati, i kako slijedeća dva mjeseca ne trebam svoju zalihu sline. Oporavila sam se ja, ali mi je trebalo dva dana. Dok mi se želudac vratio na mjesto. Ali sam barem bila prva.