Trenutno mi toliko misli prolazi glavom, da ne znam otkud početi. I inače je tako, but my mind goes blank the moment I want to start writing. Počela sam pisati morning pages i pisala sam ih redovito jedno tjedan i pol, dok mi kemijska kojom sam pisala nije pala ispod kreveta. Tragic, I know. It was unexpectedly therapeutic, tho. Moram naći tu kemijsku. Nije to toliko bitno, ali kad sam napokon našla nešto za što ju mogu iskoristiti, it's really frustrating. Yes, I am one of those people who need a specific pen for every notebook. Mislim da ću ju pokušat izvuć nakon što ovo napišem.

Razmišljala sam želim li radije pisati ili crtati, ali mislila sam da za crappy crteže nemam trenutno strpljenja, pa sam se ipak odlučila za novi post. 4 mjeseca prođe prebrzo, huh. A nemam više ništa što sam prije napisala, a da bih mogla samo zalijepit. Barem ne da je imalo vrijedno objavljivanja. A možda će i to jednom završit na blogu, tko zna. Mogla bih sad samo pisati okolo, i na kraju ne napisati ono što sam htjela, ali pokušat ću zadržati nekakav smisao i napisati zadovoljavajuć post. Ima dosta toga što bih si htjela skinuti s duše (ne mogu se sjetit kako se to lijepo kaže???) i inače, kad želim tako nešto napisati, pogotovo kada je već malo kasnije (21:50), a sljedeći dan se moram dignuti u neko pristojno vrijeme, uvijek si mislim, ma budem drugi put. I onda prođe 4 mjeseca. Nema smisla to toliko odgađati. To sad kažem kao da je ovo nešto od životne važnosti. Pokušavam se izvuć iz ovog nekog kruga lijenosti, nezadovoljstva, žaljenja itd. Ne rađenja onog što želim. Umjesto da crtam, gledam videe drugih ljudi kako crtaju. Umjesto da čitam knjige koje želim, gledam haulove Booktubera sa 50 knjiga od kojih ću možda dvije pročitati. Umjesto da plešem, gledam videe i zbediram se. Umjesto da snimim ili napišem nešto, samo zapisujem ideje koje nikako da ostvarim. Umjesto da završim posao koji imam, gledam glupe videe na Youtubeu, čak ni anime ili drame, iz grižnje savjesti. U ovom trenutku bih trebala prevoditi katalog ili smisliti neku temu za radio na koju bih skupljala izjave (suggestions are welcome).

Kupila sam novi laptop, ali je već dva tjedna kod poznanika koji bi na njega trebao staviti Windows, a ja ludim. Maltretiram tatu već ta dva tjedna zbog toga, i tako mi je žao, a ja se ne mogu schillat. Kad se radi o tehnologiji, I need it NOW. Kupnju sam obavila u najgore vrijeme, kad je bilo nepodnošljivo sparno, imala sam mengu i još stres zbog ispita (koji je na kraju ostao za deveti mjesec). To su trenuci when my inner brat comes to light. I hate that side of me. Razmišljam kako da se iskupim.
Drugi ljudi mojih godina se polako odvajaju od svojih doma, ali moram reći da meni sve više fali to što ne živimo zajedno. Oni su se odselili u drugu kuću kad sam imala 12 godina, a sestra i ja smo ostale s bakom zbog škole. Naravno, baka je preuzela svu odgovornost, tako da bih uvijek sve nju morala pitati, which is a pain, not gonna lie. It's suffocating. Mislim da sam zapravo stalno ljuta zato što smo odvojeni. Puno toga bi bilo drugačije da smo ostali živjet u istoj kući. Ne žalim se, jer nema smisla, pogotovo nakon 10 godina. Ali sam to tek nedavno shvatila. U zadnje vrijeme imam osjećaj da kao obitelj sve radimo krivo.

Svaki val potrebe da se odselim je sve jači i ne znam koliko ću to još moć izdržati, kad nemam sredstva za selidbu. Bitno da trošim novac na naljepnice and stationary I don't really need, ali sam si utuvila u glavu da mi to treba za bilježnice u kojima želim napisati grammar summary za japanski, korejski i španjolski. Because decorations are important! (Moram prestat gledat te journaling videe i haulove)

Hvata me panika. Zbog stvari koje nisam dovršila. Zbog treće godine koja dolazi (ali moram prvo još proć dva ispita i napisati seminar, aa), a što ću nakon nje? Tješim se da kod mene ide sve na treću sreću, očito, pa možda za (drugi pred)diplomski bude nešto od inozemstva, ali odustala sam od Njemačke što se toga tiče. Očito stvarno nije bilo suđeno, a i ne privlači me više. Koliko ću dugo fantazirati o tome, prije nego što odem ili shvatim da se nikad neću maknuti odavde? Ta me pomisao previše plaši.

Ove sam se godine skompala s jednom kolegicom s faksa, koja isto ne namjerava nastaviti s diplomskim na ovom faksu nego ima druge planove i za nju stvarno vjerujem da će uspjeti u onom što želi u životu. Zašto ne mogu za samu sebe tako vjerovati? Ne razumijem zašto mi je uvriježeno da neću uspjeti ono što želim, iako mi je često bilo rečeno da mogu što god poželim. Ali kada razmislim, moji su uvijek predlagali neke smjerove koji me nisu privlačili. Neki dan sam opet pričala s tetom o nečem u tom smislu i pitala je jel bih htjela ići u diplomaciju and I was like no??!?!?!?!? U sebi sam već plakala od same pomisli i nije mi bilo jasno zašto misli da bih to htjela. Ja sam zadnja osoba za taj posao, a nisam nikad ni spominjala da bih išla u tom smjeru. Kužim kako ovo zvuči. I'm just an angry child, I'm sorry. I'm in the process of trying to chill out. Moral of the story: ... not really sure actually. Priječim li ja samu sebe najviše ili oni oko mene? Očito je da sam ja, jer ne bih trebala slušati ono što drugi govore da bih trebala (i odmah se naljutiti). I to sam prekasno shvatila.
Uglavnom, ova kolegica je uvijek jako motivirajuća i nadam se da ću se i ja pokraj nje moć malo pokrenuti u pozitivnom smislu. Ne u smislu da ovisim o njoj. Samo da shvatim da i ja mogu. (Ovo govorim otkad sam počela ići na faks ili?)

(Očito je, ali stvarno bih se trebala pokrenuti umjesto da samo pričam da ću se pokrenuti i to reći po 100000. put)
(Hah)

Ali ono što sam zapravo htjela reći je, da me strah. Dva trenutno najveća straha su mi da ću zauvijek ostati stuck in the same place i da ako na kraju ipak odem tamo gdje želim, da ću se nepovratno posvađati sa svojima i da će se nešto loše dogoditi čim odem. Možda sam gledala previše filmova, but it makes me really anxious. Želim živjeti svoj život, ali se bojim šta dolazi s tim. I guess everybody feels like that, because adulting. Ali si mislim, jesam li stvarno zaslužila da postignem ono što želim? S tim kako se ponekad znam ponašati i koliko se trudim oko tih stvari, nisam ni sama sigurna. Kad si svjestan toga, trebalo bi biti lako promijeniti to, zar ne? Ali ne ide. I just feel stuck in this tiny room, always angry and with no real motivation (and space!) to do what I want. (#croatiantragedies) Mislim da možda polako ide prema boljem, ali još je prerano za reći nešto konkretno.

Moram jednostavno početi, ne govoriti da mi treba ovo i ono da počnem, jer se stvari inače nikad neće promijeniti. Pričekati da prođe ovo i ono. I know, I know.

Sad samo čekam da prođe praksa :P


(Ako volite rock, molim vas poslušajte ovaj band, barem Leather Jacket ili Tomboy, it's really freaking good)

Ako ste pročitali sve do kraja, čestitam!
I hvala <3

Oznake: zašto se riječ suggestions uvijek pretvori u sesti

komentari posta, 5

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.