Znala sam da ću se brzo vratiti. Nije da sam očekivala da ću dugo izdržati.
I'm sick of myself. I think I'm drowning in self-pity for some reason. I hate it. I'm sick of people being sick of themselves and the world. You know, it's always the same. Either they're like, "Fuck the world and everything around it, I'm misunderstood, I'm alternative, I'm an artist", blah blah blah, or people don't really care about anything. There's nothing in-between. And I can't stand how slow I'm writing right know. Trying to write everything that's on my mind.
Don't forget anything.
Znate, shvatila sam da ne volim onu kuću. Mrziti je preteška riječ. Svaki put kad odem tamo... It feels
so wrong. Ali žao mi je. Pokušavam se bolje, ljepše ponašati prema njima, kolko tolko svojevoljno ić tamo ili barem ne onako živčano. Osjećam se tako nezahvalno i razmaženo. Nikad za sebe nisam baš mislila da sam razmažena. Feels like I am.
Those two things above, they seem like a devil's circle.
Pisala sam dnevnik. Nisam ga već nekoliko mjeseci taknula. Pisala sam svakakve gluposti, obične bezvezarije u njega, ali nikada ono što sam stvarno osjećala, iz straha da će ga netko pročitati. Tako da mi to i nije baš puno pomoglo.
Osjećam se kao da imam toliko stvari na duši, a uopće ne znam kaj. Mislim, ne mogu se baš žaliti na svoj život. Nismo bogati, ali imam pretty much sve što mi u životu treba.S tim ne mislim samo na materijalne stvari. Imam super prijatelje, prilično dobre ocjene i sve to. A opet, jednostavno nisam sretna.
Prošlo polugodište sam se na tjelesnom, nakon što me netko pogodio loptom u glavu, jednostavno slomila. Što je bilo prilično neugodno, jer je vjerojatno izgledalo kao da plače, zbog lopte koju sam dobila u glavu. Završila sam kod psihologice na razgovoru, što mi se učinilo poprilično nepotrebno, ali dobro. Istresla sam joj dušu i srce, rekla da porazgovaram s tatom. I did. But nothing changed.
Of course it didn't. Nothing ever changes.
Tata me tada pitao što ja to zapravo želim. Da se teta makne iz našeg, sada bivšeg stana? Ne može ju samo tako otjerati.
Da više ne moram dolaziti u Zelinu? Dobro, ne moraš, rekao je. (Ali nije u redu ostavljat Anu samu s Isabellom.)
Pod stresom si? Oprosti, ali ne radiš i nemaš nikakve druge obaveze osim škole. Imaš šesnaest godina, pod kakvim si ti to stresom?
Zamaram se nebitnim stvarima ili onima koje me se ne tiču.
Tada sam shvatila kako sam razmažena.
Ono s nezahvalnošću sam shvatila još davno prije.
I voljela bih da mogu reći da mi pisanje pomaže. Naravno, onaj osjećaj neizrecivog zadovoljstva je uvijek tu, kada napišem nešto, što smatram dovoljno dobrim da postoji u Wordu. Ali osim tih pjesama (i onih par pričica) u biti nikad ne pišem ono što sam zapravo/prvotno htjela.
Prije neka dva mjeseca sam si kupila bilježnicu. Onak, spiralnu s nekim cvijećem na naslovnici. Stranice unutra su glatke i dosta debele. Možda ste ih vidjeli, u Algoritmu ih ima. Uglavnom, prije par dana sam počela pisati u nju. Ništa određeno, samo random mislim. Onak, stvarno
random. Ništa nema veze jdno s drugim. Ali znate šta? Prvi put sam napisala ono što mi je stvarno bilo na pameti. It was such a freeing feeling. Bila sam... na neki način sretna. I zato što sam pisala rukom. Čudno zvuči, ali vjerojatno ćete shvatiti na što mislim. Neki dan sam si kupila još jednu takvu, ali s ilustriranim ružama na naslovnici. To ću iskoristiti za buduće pjesme, nadam se.
Ta bilježnica se možda čini kao neka vrsta dnevnika, ali nije. U nju ne pišem samo radnom misli, nego i kratke priče/ulomke/kaj god. There's another chapter of
The Nameless Two. Nije baš skroz uređeno, though. Ali doći će i to vrijeme.
A ne znam kakvu bih sliku stavila.
Moja black metal frendica me ponekad plaši. She's all like anarchy and stuff, kad se priča o politici, tako se uživi, nema joj kraja. Pokraj nje uvijek izgledam kao da prihvaćam stvari onakve kakve jesu. I do not, though. Prilagođavam se prilično lako okolici, ali to ne znači da sve prihvaćam. Što moram priznati je da se i ne razumijem previše u politiku, pa radije šutim kad se o tome priča. I još nešto priznajem, nije da me to nešto posebno zanima. A možda lažem i samu sebe. Ne mogu gledati vijesti bez da u sebi vrištim od frustracije zbog toga što su naši političari napravili od ove zemlje.
Za zadaću iz njemačkog smo dobili sastavak na temu,
Što biste učinili da ste na godinu dana premijer Hrvatske?". Oh, I would do a lot of things. No godinu dana ne bi bilo dovoljno za sve to.
Želim novi dizajn. Onak neki, da ima neku lijepu pozadinu iza, cvjetnu možda i da je neka nježna boja. Ili nešto sivo, sivkasto plavo, svjetlo narančasto... Ne znam zašto, ali box mora bit sa desne strane. Tražila sam na puno stranica, ali ne mogu naći nešto mi se sviđa. Frustrira me. Želim promieniti izgled bloga. Ovo mi je već dosadilo i nekako mi ne paše uz sadržaj bloga.
I don't know.
Ovo je bilo nabacivanje misli. I zadovoljna sam, jer svaki put kad želim napisati ovakav post, napišem ga na brzinu i uvijek pola toga zaboravim.
I sometimes hate the world, but most of the time, I do care about things.
Ponekad mislim da ću postat shizofrenična.
komentari posta, 28
