Čekao sam pred velikom zgradom, u kojoj se trebao održati neki klasični koncert. Nisam ni znao što to zapravo idem slušati. Nisam se volio zamarati takvim nebitnim stvarima. Jednostavno sam išao, jer sam volio klasičnu glazbu. Koga briga tko ju izvodi? Dok god ti daje onaj osjećaj ispunjenosti i zaboraviš na sve brige u tom trenutku. Da, ti trenuci su bili kao droga za mene.
Taman sam htio zapaliti cigaretu, no shvatio sam da sam zaboravio upaljač. Tiho sam si opsovao u bradu, kad mi je netko ponudio obični srebrni upaljač. Podignuo sam pogled i vidio djevojku valovite tamno crvene kose i tamno smeđih, gotovo crnih očiju.
„To vam nije zdravo“, rekla je. Nasmiješila mi se najljepšim osmijehom koji sam vidio dok mi je palila cigaretu. Ispustio sam dim i pogledao ju malo bolje.
Bila je obučena u marte do koljena, boje trule trešnje, tajice i kariranu crnu suknju. Nisam mogao vidjeti što ima gore na sebi jer je imala dugački crni kaput na sebi. Pitao sam se nije li joj hladno za noge.
„Hvala.“
„Ma ništa“, rekla je, pa je i sama zapalila cigaretu. Pogledao sam ju sarkastično.
„Mislio sam da to nije zdravo.“
„Pa nije“, odgovorila je i dalje sa smiješkom na licu. „Ali kada ste u dobrom društvu nije bitno što je zdravo, a što nije.“
Nasmijao sam se. A onda sam osjetio njezin miris. Parfem je mirisao na divlje ruže i pomislio sam kako joj pristaje. Tako je izgledala, kao divlja, mistična ruža. U jednom sam se trenutku osjećao kao pedofil. Ja sam imao 27 godina, a ona je valjda još bila tinejdžerica, od možda nekih sedamnaest, osamnaest godina. Ali možda to i nije bila tako velika razlika u godinama. Ili?
Skoro svi koji su čekali pred zgradom su već ušli, pa sam se pozdravio i ušao u veliku dvoranu. Sjeo sam na mjesto i čekao da koncert počne, kada sam opet osjetio onaj miris ruže. Ona je sjela pokraj mene. Pogledala me.
„Nije da vas slijedim“, nasmiješila se.
„Znam“, rekao sam pomalo zbunjeno. Tada je počeo je koncert.
Ali ovaj put me nije ispunjavala glazba. Ispunjavao me miris divlje ruže.




Ova mi je bila tak slatka.

I još jedan note, mislim da ću posteve s ono dvoje (iz pretprošlog posta) nazvat The Nameless Two, koliko god glupo to bilo, ali ne želim im davati imena. Ne pitajte zašto. Ne znam ni sama.


komentari posta, 21

Shake it up, Shake up the Happiness.

Sretan vam Božić! =D
Nadam se da ste svi ova tri dana proveli sa svojim najmilijima i da ste se lijepo najeli i sve ono kaj ide uz ove blagdane xD

Eto. A ja ne znam koliko će ovaj post izdržat jer imam jaku potrebu objavit još koji tekst možda.


Nemreš nikakvu normalnu sliku za Božić nać na tom Photobucketu...

komentari posta, 11

Nothing.

Oh my God, this is so stupid. And it's in english, so this can't end well. But I can't stand this anymore. I'm listening to Bach for the exam I'm writing tomorrow, and there is nothing I can really do. No wait. It's Vivaldi. Pardon. I want to let my thoughts free. Even if they are so awfully... not romantic. *Google translate* Trashy. Yeah, trashy's the right word. But that's ok. I don't really care. I know I will later. But for now, I just want to let this out of my head.

***

He sat on his chair. The curtains were closed, there was only a thin shiny line between them, so the room was pretty dark. It seemed so huge that moment. There was only his desk, made of some dark type of wood, his big leather chair and a few paintings on the walls. The window behind him was from the floor to the ceiling. It was an awfully long moment of awkward silence. Or at least, it seemed so.
His fingers were intertwined and he was staring at me. But I couldn't read the expression on his face. It was to dark. I was staring at him, too, because I was afraid to say something. Actually, I was afraid to breathe, to break the silence. I feared the moment he would speak. But there was only silence. No one said anything. I didn't know if I should be relived or nervous. Well, it would probably be worse if there was one of those big old LOUD clocks.
After I don't know how much time had passed, he sighed and untangled his fingers. They were now resting on the desk. I wanted to read his mind really bad. But since that one time, I respected the privacy of his thoughts. At least, as much as I could. And as if he was the mind-reader here, he said:
„Look inside.“
I raised an eyebrow in disbelief. He smiled a tiny bit. Those moments were really, really rare.
„Your allowed to read my thoughts.“
I wasn't really surprised. It's not that he tried really hard to keep his thoughts away from me. But it wasn't what I expected that moment.
„I don't want to.“
Now he looked at me with surprise in his eyes.
„What do you want then?“ he asked.
„I want you to tell me.“

***

...

Yeah, this is pretty much where it ends. There was a certain situation I wanted to describe, but I lost it. These thoughts are precious in some way to me and I don't want to destroy them. I mean, to change their way. So, I hope i didn't disappoint you in some ways, if you actually ecpected something from this, or if it was bad, made it even worse with this „ending“. But maybe I'll be able to finish it some day.




komentari posta, 32

Neki odgovarajući naslov? Magla ovih dana me guši. Iako ju inače volim. I ovo predbožićno vrijeme... Gives me a bad feeling. Just like every year.

Volim oblake. Volim sivo nebo. Volim hladno vrijeme, više nego toplo. Ali ova magla me sredila, tako reći. Kao što rekoh, volim takvo vrijeme. No ovaj put sam se osjećala klaustrofobično. Baš tak. Ne znam zašto, ali tako je bilo. Hvala Bogu, najavili su kišu, ali ne i daljnju maglu. *sigh* Makar, ovo vrijeme je savršeno pristajalo mojem raspoloženju ovih dana. Stres, škola, obitelj, BOŽIĆ.
I doma se osjećam tako klaustrofobično, gušim se skoro pa doslovno. Loše sam volje kad sam u Zelini. I kad odem tamo, it feels so terribly wrong. Ali tjeraju me, da bar jednom tjedno budem sa obitelji. Tj. kad mama subotom radi. Da ne bi tata slučajno morao ostati sa mojim mlađim sestrama u kući, jer onda vani ne može ništa radit. Još me više iživciralo kad mi je mama javila (jer sam ja zaboravila), da je 17. krštenje mog dvomjesečnog bratića, a trebala sam ići taj vikend sa školom u Beč. Sretna što ću dva dana provest u njemačkom govornom području. I'm not really German, though. Ali ipak, biti u govornom području svog, ajmo reć, drugog materinjeg jezika vam fali.

Rage and hate.

Za lektiru iz engleskog smo imali Skipping Christmas Johna Grishama. Zabavna knjiga. Iako sam to već prije znala, ova knjiga me još više zbedirala zbog prikaza komercijaliziranog Božića. I ja bi ove godine htjela preskočiti Božić. Seriously. Preskočiti kićenje bora i gledanje borova u crkvi sljedećih mjesec dana. Smetaju mi, ne znam zašto. Maybe I shouldn't feel bad about wanting to skip decorating the tree. Kaj to nije ionako bio neki poganski običaj koji su kršćani poslije preuzeli? Nije ni bitno. Kažu ti da im ništa ne moraš kupit za Božić, ali naposlijetku ipak u zadnji tren ideš tražit poklon.

Osim toga me svake godine u ovo vrijeme hvata neki neugodan osjećaj. Pogotovo kad sam u gradu. Kao da će se nešto dogodit. Iako se zapravo nikad ništa ne dogodi. Hvala Bogu, usudim se reći.

Prestresno mi je ovo sve postalo. Natezanje zbog Zeline, škola, Božić. Volim ovo godišnje doba. But I'd really like to skip all that holiday stuff.





komentari posta, 14

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.