Frustration comes over,
no inspiration.
My head is going to explode,
Ideas are getting lost.
My eyes are heavy,
but I'm screaming NO!
inside me.
I won't go to sleep.
Not yet.
The paper is screaming.
Write already!
I can't.
My hands won't move.
All I can do is stare at the screen.
The sight is getting blurry.
My eyes are closing.
The paper remains empty.






komentari posta, 23

So the first year has already passed by.

U srijedu je bio zadnji dan škole. Svi smo bili jako veseli i bla bla bla. Donijela sam frendici dugo očekivanu pitu od jabuke. Koju je moja baka extra ispekla, za cijeli razred. Kako je bila sretna. Volim usrećivati ljude. To je ono što mene najviše usrećuje. I mislim da je to jedna od rijetkih stvari koje mogu 100% sigurno i iskreno reći. No dobro, prešla sam s teme. Ova godina je prošla jako brzo. Ne mogu vjerovati, kao da sam jučer došla u gimnaziju, po onom kišnom vremenu i ispred vrata upoznala prvu curu iz razreda. Yep. A sad je već gotovo. I već strahujemo za prolazak iz latinskog sljedeće godine. Kao, puno je teži. Ali ok, i to ćemo nekak proć. Sve si mislim kako će i sljedeće tri godine vrlo brzo proć. I onda ćemo već na fakultet, u život. Ne želim da to tako brzo prođe. Možda i da. Naravno, ima ljudi u razredu s kojima se i ne slaže baš, ali nije kao razred u osnovnoj, iz kojeg sam htjela što brže pobjeć. A ne znam. Vidjet ćemo.

Uglavnom, imam puno planova što se ovog ljeta tiče

Ď IZBJEĆI MORE [znam, čudna/luda sam]
Ď Pročitati sve knjige koje sam namjeravala pročitat prek ljeta [a ima ih preko deset]
Ď Pogledat serije do kraja
Ď Smanjit Animes-To-Watch listu x)
Ď Nastavit s mangama koje sam počela čitat i također onih nekoliko koje su na listi
Ď Više crtati i pisati
Ď Unaprijedit ono malo španjolskog što znam s paketom koji sam dobila za rođendan xD

I to bi bilo to...





Bye

komentari posta, 7

Scattered Thoughts.

Bolje da to sad napišem. Odmah. Dok ne zaboravim sve. Već sam umorna. I ne da mi se. Ali do prije nekih pola sata sam imala ogromnu želju napisati ovo. A nije Random post. Ali su random misli. A rekla sam da sljedeći post neće bit osoban.

***

Zvala me u neki klub u Zaprešiću, gdje se ulaz plaća 5 kn i pušta Industrial i ta muzika. A ja, u Zaprešiću, u sedam navečer. Seriously. Impossible. Zvala me jer će on bit tamo. Išla bi ja, kad bi me pustili. Ali ne moram ni pitat. A i šta ću ja tamo, kad nisam osoba koja se opija, izlazi u klubove i sluša tu vrstu glazbe? Zato što je on tamo. A da. As if that would change anything.

***

Gledam u prazan papir u Wordu. Želim pisati. Ali samo praznina. Praznina vrišti. Toliko ideja. Tolika želja za pisanjem. A ne znam kaj da napišem. Kak da napišem. A kad i napišem, nije dobro. Jednostavno nije dovoljno dobro. To me frustrira. Želim si kupit jednu od onih lijepih bilježnica bez crta, one koje izgledaju onak staro i nalivpero i pisat u to. Ne znam, to mi je tak lijepo. I lijepo mi je pisat nalivperom. Nisam pisala s tim od četvrtog razreda.

***

Shvatila sam da još uvijek pokušavam biti netko tko nisam. Sve se u srednjoj vrti samo oko toga što slušaš, kojoj subkulturi pripapadaš, gdje izlaziš, bla bla bla. Da, da, opet se vraćam na temu mainstreama. Ne želim to slušati. Nit mi se više sviđa kao što mi se prije sviđalo. Ne zadovoljava me, to sam već prije jednom rekla. Al ne mogu slušat ni onaj neki metal, ili kaj god drugi nazivaju nekom "alternativom". Još uvijek se želim sviđati drugima, ali ne radim ništa da bih to postigla. Ponekad se čini kao da sam odustala, ponekad ne. Ne želim biti netko drugi. Želim biti ja. Ali tko sam ja uopće? I kako izgleda to ja. Izgublljena sam. Želim one lijepe marte do koljena, boje trule višnje, a u drugom trenutku patim štiklama. Koje by the way nemam gdje nosit. Ponekad sam sva u crnom, ponekad želim imat što više boja na sebi. Ponekad slušam neki Flyleaf, a ponekad neki veseli pop. Jer kada previše slušam onak neš tipa Flyleaf, brzo padam u depresiju. Treba mi pop. Ali ne mora nužno bit Britney Spears. I da, to sam ja. Volim čitati modne časopise, obožavam modu [iako ne izgledam tak], ali isto tako sam voljela čitat Gameplay. I kolko god ne voljela šminkerske stvari, čak sam si jednom kupila i ELLE. Ponekad izgledam ovak, ponekad onak. Voljela bih, kada se ne bih toliko mučila oko svega. Kad ne bih toliko mislila o tome što drugi misle. Ali kako da me drugi prihvate, ako ja još nisam ni samu sebe prihvatila?

***

Mora da me ova knjiga sredila. Entangled se zove. Čudna knjiga. Nije niš posebno. Nije strašna, nije psihološki triler, da bi me sredila. Ne znam kaj je. Neke knjige previše utječu na mene. A ja sam mislila da na mene rijetko šta utječe. A možda se to ni ne vidi izvana. But in the inside, I'm a total mess.

***

Ona frendica, koja se na sve žali, sutra ima rođendan. I rekla je da ćemo izać. A ja se nisam htjela izvlačit. Ipak joj je rođendan. Ali sutra dolazi i cura iz razreda, da joj pomognem engleski, da ne padne. A sutra moram i nać nekog tko će mi objasnit zadatak iz matematike, koji moram odgovarat za pet da bi imala tri na kraju godine. I htjela sam nakon dugo vremena ić u kino. Ah.

***

I'm really sorry for this terrible mess of a post. You don't have to understand. Or read. Jednostavno sam to htjela izbaciti iz sebe. Kao i uvijek. Uostalom, za to i služi blog, zar ne?

A sad idem nać neš veselo, jer mrzim dane završavati u ovakvom depresivnom stanju.

Au revoir! [Iako ne pričam francuski]




I wanna escape to Wonderland. Treba mi odmor. Pod hitno. Da su me bar pustili u Stuttgart. Moram se maknut iz ovog Zagreba. Bar na dva tjedna.

komentari posta, 19

Jesam li sad napokon dovoljno stara za Tomb Raider?

Happy birthday to me, happy birthday to me...
A dobro ajd. Enough self-centerness. Ili kako god se to kaže. Da, danas mi je rođendan. Šesnaesti. Wow. Weird. Uopće se ne osjećam tako. Niti si tako izgledam. Kao šesnaest. Mislim, nikad se ne dogodi promjena preko noći, svi to znamo. A ipak. Za dvije godine ću bit punoljetna. Kad to pomislim sam si onak o.O. Nisam ništa posebno proslavila tipa neki sweet sixteen. Trebalo je bit onak, obitelj, yeah. Kad sam u srijedu pitala svoje dvije frendice jel imaju vremena, su bile onak, ma moram učit. So sad. Ali su me danas iznenadile. I've got the best friends in the world :').

I eto, glavno pitanje: Jesam li sad dovoljno stara, da ne umrem od straha kad igram Tomb Raider?



Do sljedećeg posta, koji neće biti ni o dosadi, ni o meni =)

komentari posta, 21

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.