Zapustio sam se. Tupo zurim u strop i razmišljam da obrijem ovu bradu koju sam nemarno uzgajao protekla četiri tjedna. Možda koji dan više ili manje; ne znam, nisam više siguran. Ne želim baš, ali počela me smetati. Brkovi su mi već sasvim prekrili gornju usnu, a ako napućim donju, osjećam njihove šiljaste vrhove na napetoj isušenoj sluznici. Čudan je to osjećaj. Žele je probiti, samo im nedostaje malo čvrstine i snage. Kao i meni da ih obrijem, uostalom. Držimo se tako, u nerješivom klinču, moja brada i ja.

I zrak je težak ovdje. Ne bih znao znanstveno potkrijepiti svoje strepljenje, ali njegov vonj i topla vlaga kojom obiluje, govore mi da nije zdrav. Neugodno rastapa posljednje mikroskopske kristale soli u porama kože. Znoj ih zatim ispire... Nekamo; ne znam kamo, ali uvjeren sam da netragom nestaju. Ne odgovara mi to. Nimalo. I dim cigarete je pregust ovdje; nije lako niti pušiti. Ošit se čudno grči pa tjera na povraćanje; no pepeljara je svejedno puna.

Ne preostaje mi mnogo toga što mogu učiniti. Leći ću u mrak i ostaviti neku tugaljivu, melankoličnu glazbu da ustitra učmao prostor; pa pustiti trnce da mi nečujno skliznu niz leđa i smrznu otekle kralješke. Pridržat ću gornje kapke donjima, posegnuti za zrakom, i konačno se zagrcnuti krvlju iz probijene usne.