Crn sam.
Precrn;
poput straha u vašim raširenim zjenicama.

Velik sam.
Ispružen, dugačak sam preko deset centimetara;
kao pola pedlja na vašemu vlažnu dlanu.

Hitar sam.
Sablasno gmižem zidovima, no kad ustreba, brz sam;
poput drhtaja u vašim otežanim kostima.

Čujan sam.
Kuckam i kvrckam o stijenke unutar kojih sam zatočen;
glasno, kao vaša ustreptala srca onkraj njih.

Iscrpljen sam.
Polusatna bitka koju netom sam izgubio, prolila mi je snagu;
poput kapi znoja sa vaših čela.

Usamljen sam.
Bojim se da ću ovdje uskoro dočekati svoj kraj;
sam, kao tama pod vašim krevetima.


Udomite me!

(Žalo-potezalo, ljeto, 2006)


Žalo

Žalo se nalazi otprilike na sredini zapadne obale otoka Brača. Smješteno je između uvala Stipanska i Stiniva na sjeveru, i uvale i mjesta Bobovišća na jugu. Žalo vretenasta oblika od malih bijelih, tabanima ugodnih, oblutaka, proteže se oko dvadeset metara duž smjera sjever - jug, a širinu od oko šest metara na najširem dijelu omeđuju višestoljetni suhozid, niska makija i gust borik sa istoka; i, naravno, tirkizno bistro more sa zapada. Do njega se moglo doći ili brodicom ili kozjim stazama kojima su težaci vodali otokom svoja blaga na ispašu. Na tom žalu, kao i tisuće drugih mještana i vikendaša tijekom vremena, učio sam plivati, skakao u valove i preko njih, izranjao školjke i ježince, uživao u omamljujućim simfonijama cvrčaka sa borova ponad njega, i maštao uz brončane zalaske Sunca za Šoltu; najbajkovitije koje sam ikada vidio.

Tako je bilo.


Žalo-potezalo

Prva legenda kaže, a dobro znana činjenica je da su mitovi i legende samo teže umu prihvatljive istine, da su nekoć Bračani i Šoltani svojatali Mrduju, otočić na sredini Splitskih vrata između dva otoka. Dovitljivi Bračani su se dosjetili, legenda kaže, zavezati dugačak konop oko Mrduje i stali je potezati k sebi, ne bi li je tako prisvojili. Nastade tada i povik koji se kroz povijest predavao na bodulska koljena: "Judi, il' se Mrduja priteže il' se konop rasteže!" Konop je, navodno, puknuo, pa su se Bračani koji su ga tada natezali, prevalili, čime se i dan-danas duhovito objašnjava njihov ravan potiljak. Mrduja je još uvijek gdje je i oduvijek bila, a legenda kaže da su je Bračani potezali baš sa toga žala. Tako nastade ime koje pamte oni stariji mještani, a koje je i meni predano - Žalo-potezalo.

Tako je bilo.


Titovo žalo

Druga legenda, ona mnogo prozaičnija, kaže da se sam drug Tito tijekom obilaska jadranskih otoka na svojemu Galebu, negdje početkom sedamdesetih, usidrio pred tim žalom. Osupnut njegovom ljepotom, naredio je da se žalo preimenuje u Titovo. Dva puna desetljeća trebala su dalmatinskim neverama, burama i tramontanama da sa suhozida isperu velikim crvenim slovima ispisano "TITO", no pod tim imenom ga i danas znaju svi mlađi od trideset godina.

Tako je bilo.


Žalo Ivana Kapetanovića

Žalo-potezalo, ili Titovo žalo, kako god Vam drago bilo, preživjelo je sve elementarne nepogode, uzurpatore, okupatore, i nedaće kroz svoju hrvatsku povijest; no, nažalost, nije uspjelo preživjeti megalomanske planove Ivana Kapetanovića, slovenskog poduzetnika splitskih korijena. O mutnim poslovima kojima je Ivan Kapetanović uništio te zaštićene dijelove Lijepe Naše manje-više već su ispisane udarne vijesti u svim hrvatskim medijima. Doduše, mnogo je još što nagađanja a što činjenica neizrečenih javno, koje se samo ispod glasa ogorčenih i nemoćnih mještana mogu čuti u gluha doba noći u pitoresknoj Boboviškoj vali. Makija i borovi nad žalom posječeni su. Suhozid je srušen. Najvećim dijelom žalo je zatrpano betonom. Teren ponad žala bespravno je pripremljen za hotelsko naselje sa 3000 ležaja, kažu.

Žalo nije preživjelo jednu jedinu jebenu ljudsku glupost.