Piiiiiiiiiiip

- Milou, buuuđenjeeee! Milou!
- A... ?

Piiiiiiiiiiip

- Milou, si budan? Škola!
- M-hmmm...

Piiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiip

- Pazi da ne zakasniš!
- Budan sam... Budan...

Sedam je sati. Prvi program Jugoslavenske Radio Televizije, studio Zagreb.

- 'ajde, prošlo je sedam. Jel' moram još paziti na tebe?
- Ma, ne.. Ne... Budan sam... Idem...

Slušate vijesti.

- Dobro. Vjerujem ti. Sigurno nećeš zaspati?
- ...
- E, da, ostavila sam ti poruku na stolu! Ja sad žurim na posao. Pa pa!
- Pa pa.

Poznati slijed lupe velikih drvenih ulaznih vrata: prvo jedan kratki slabi udarac; pa onda još jedan isti takav, možda tek malčice jači; i konačno, jaki prasak, od kojeg bi se uvijek cijela naša stara zgrada zatresla kao da je od slame.

Još sam se malo ostao izležavati u krevetu, a onda ustao. Dobro, "ustao" je vrlo uvjetan i klimav pojam za "spustiti se ljestvicama sa kreveta na katu".

Kroz prozor moje sobe, dopiralo je gugutanje golubova, i nepodnošljivo režanje onog zelenog vozila sa pilom za drva. U inače pitomom dvorištu našega kvarta, savjesni su susjedi, od ranog jutra, pripremali cjepanice za zimski ogrjev. Dok sam preko bijelih običnih gaća i kariranih dokoljenki navlačio svoje plave špricane mrkvaste traperice, uobičajeni suhoparni metalni glas, bez ikakve glazbene podloge, i dalje je odzvanjao stanom.

Partizan - Rijeka. Jedan - jedan.

Od sportskih vijesti iz svijeta izdvajamo prijateljsku utakmicu između Izraela i Rumunjske, koja je završila također neriješeno, istim rezultatom: jedan - jedan.

Oteturao sam do kupaonice. Još uvijek snen i krmeljavih očiju, popiškio sam se, čelom naslonjen na vodokotlić. Umio sam se i uzeo četkicu. Istisnuo sam kalodont iz žute tube sa zelenim natpisom Kolynos, i oprao zube. Već tada sam bio svjestan da ću cijeloga života pamtiti tu brašnjavu gustu pastu i njenu ljutinu neprimjerenu jedanaestogodišnjaku. Pogledao sam tatin aparat za brijanje, a potom u ogledalu svoje glatke mokre obraze. Obrisao sam lice i ruke, i izišao van. Na radiju još uvijek nije bilo ništa zanimljivo.

Slijedi vodostaj rijeka.

Dunav, Batina. Dva; tri; četiri. Dvjestotridesetčetiri.
Dunav, Novi Sad. Jedan; šest; nula. Stošezdeset.
Drava, Terezino Polje. Minus; tri; dva; nula. Minus tristodvadeset.
Sava, Zagreb. Minus; dva; osam; nula. Minus dvjestoosamdeset.
Sava, Sremska Mitrovica. Tri; nula; nula. Tristo.
Kupa, Radenci. Devet; nula. Devedeset.
...

Slušali ste vijesti. Četvrtak je, dvadeset i drugi studenoga. Sedam je sati i dvadeset minuta.

Slijedi emisija za djecu.

- E! 'ajde da danas bude Tonkica Palonkica! - tiho sam se ponadao.

Bijela vrana.

- E, sranje!

Imala je crno lice, imala je smiješan glas,
Željela je uvijek nešto, drugačije od svih nas.
Imala je duge noge, imala je plavi rep,
...

I dok je Ibrica veselo pjevao uvodnu pjesmicu, ciničnom sam dječjom grimasom, sa zgrčenim iskrivljenim ustima, pokazao dragim ljudima sa radija svoje negodovanje i što mislim o njihovoj Bijeloj vrani. Ipak sam još neko vrijeme ostao tako sjediti i slušati. Na stolu je bila mamina poruka:

Uzeo sam novce, obukao svoju smeđu antilop jaknicu, i ugasio naš stari smeđi plastični radio. Ako požurim, možda još stignem s Gigijem, Igorom i Slavenom baciti koju pikulu na zemljanim gredicama ispred školskog dispanzera, pa da isprobam svoju novu naftalinku. Kekse i sokove ću kupiti pod velikim odmorom. Izišao sam i zalupio vratima: dva puta lagano i jedanput jako. Zaključao sam, kao i uvijek, okrenuvši ključ u bravi dva puta. S torbom na leđima, sjurio sam se niz crveno mramorno stubište. Inače uvijek miran, tih i povučen, s velikim sam guštom glasnom lupom rasklimanih rukohvata objavio susjedima da prolazim.

Kada sam se kasnije tog popodneva, te Orwellove godine, vratio kući iz škole...

...sjeo sam šutke, staklenih očiju, za svoj laptop, počešao se lijevom rukom po svojoj tri dana staroj bradi, i počeo pisati ovaj tekst. Što se događalo u međuvremenu - ne znam.

Ne sjećam se.

Dogodilo se prebrzo.