Šetao sam gradom tog sunčanog popodneva. Van su me bili dozvali ovi zadnji napori ljetnog sunca da još barem malo pokaže svoju čarobnu vještinu omamljivanja. Na moju veliku žalost, čar kasnoljetnog sunca bila je prevelika, pa je dozvala i velik broj drugih ljudi na ulice. Sav taj glasni žamor tako je narušavao idilu jednog, inače baš ugodnog, sanjarenja.

U jednom trenutku, iza mojih leđa, začuo sam dozivanje:

- 'alo! Gospon! 'alo! ...

Glas nisam prepoznavao, niti me dozivao po imenu, tako da se isprva nisam obazirao. Ali kako je dozivanje postajalo sve glasnije, zaključio sam da mi se taj netko približava. Okrenuo sam se i ugledao nižeg, proćelavog, kulturno odjevenog, čovjeka sa naočalama, kako usporava i prilazi mi. Bio je zadihan i zabrinuta pogleda. Tri puta je duboko udahnuo i kada je napokon došao do zraka, upitao:

- Oprostite, je li ovo vaš strah?

- Molim?! – zastao sam, čudeći se - Mislim... ne razumijem. Kako to mislite?

- Je li ovo vaš strah? – ponovio je i pružio desnu ruku prema meni.

U ruci je držao malu, sluzavu, žućkastosmećkastu gomilicu. Strah – pomislim - pa još i kaki boje. Kakve li ironije - ali sasvim logično – pa koje bi druge boje strah mogao i biti. Smrad je bio intenzivan i mogao sam ga osjetiti i bez primicanja nosa. Hrpica je mirisala na kiselo zelje - točno onako kako strah obično i miriši. Znatiželja je u meni nadvladala gađenje, pa sam odlučio dotaknuti kažiprstom hrpicu na njegovom dlanu. Bila je mekana i ljepljiva. Više nije bilo sumnje – istina je – čovjek je očigledno pronašao nečiji strah.

- Ne, nije moj. Ja svoj strah imam, i brižno ga čuvam. – odgovorio sam mu ljubazno sa smješkom, da mu iskažem svoju dragost. Rijetki su danas ljudi koji će s toliko brige tragati za vlasnikom izgubljenog predmeta. Ili organa, u ovom čudnovatom slučaju. Ili štogod da je već to.

- Sigurni ste da nije vaš? – djelovao je pomalo razočarano.

- Sasvim siguran. Pa evo, u ovom trenutku i vi me pomalo plašite. – odgovorio sam napol u šali. Možda nije baš shvatio taj šaljivi dio, ali sigurno je iščitao nelagodu iz mojih očiju i izraza lica, unatoč mom silnom naporu da je prikrijem. Slegnuo je nemoćno ramenima, uzdahnuo i krenuo se dalje ostvrtati unaokolo, ne bi li spazio još kojeg mogućeg vlasnika. U prvi tren sam se okrenuo da ću nastaviti svojim putem, no onda sam osjetio grižnju savjesti što ostavljam čovjeka samog u njegovoj potrazi. Odlučio sam ipak ostati i pokušati mu pomoći.

- A gdje ste to pronašli?

- Eno tamo – pokazao je prstom mjesto nekih stotinjak metara dalje – vidio sam vas da ste prošli onuda, pa sam pomislio da je vaš.

Dakle, prošao sam pored nečijeg straha na pločniku, a nisam to ni opazio. Sram me bilo – strah, čijigod da je, treba cijeniti. Sada sam bio siguran da i ja želim pomoći u nalaženju vlasnika. Na trenutak sam zastao i razmislio. Nekim stvarima treba prići analitički.

- Dobro, krenimo iz početka. Koga mi to, u stvari, tražimo? Hoću reći, kako bi mogao izgledati čovjek koji je izgubio svoj strah?

Zastali smo i pogledali se.

- Želimo li stvarno pronaći čovjeka koji nema straha?

Odložili smo hrpicu natrag na pločnik i šutke se razišli.


Zato ću ovim putem: ako ste izgubili strah, možete ga pronaći na križanju Ilice i Palmotićeve.