Svršila je još jedna topla pariška proljetna noć. Ptice sa stabla ispred kuće počele su svoj uobičajeni jutarnji cvrkut. Slatki zvuk kraja radnog vremena. Polako se danilo.
Nekoliko minuta u tom jutarnjem polumraku, samo je ležao tu na krevetu kraj mene. Šutila sam i promatrala ga. Nikuda mi se više nije žurilo. Poznajem ga već neko vrijeme - jadnik u svojim tridesetim, njegovane brade i još uvijek mladenačkog buntovnog oštroumnog pogleda. U biti zanimljiv. Disao je sve polakše i osjećala sam kako mu se tijelo napokon počelo hladiti. Odmarao se od svoje maestralne predstave. Da "maestralne", možeš mislit. Istina, uvijek bio je vrlo drag. Večeras je donio vino i cvijeće, a i poklonio mi je i ovu ogrlicu. Ali nije ni do koljena onom od neki dan... Da onaj je bio dobar. Vrlo obdaren i vrlo, vrlo vješt. Kamo sreće da je više onakvih. Ali dobro – i ovo je dio posla.
Ah, taj osjećaj moći. Uživam gledati sve te jadnike. U svojim bijednim životima svi oni mogu biti liječnici, mesari, vrtlari, pravnici, vojskovođe, kraljevi... bilo što. Kada su tu, sve to im ništa ne znači. Bezvrijedni su. Oni su nitko i ništa. Tu predamnom su samo nevjerni muževi, balavi djevci, perverzni starci i ostali nevoljeni i neželjeni mužjaci, spremni potrošiti svoj imetak. Neki i pravo bogatstvo. Svi su oni samo podanici ispraznosti svojih bijednih života. Jebite se. Ja sam vaša božica! Barem u ova četiri zida, ja sam jača od vas i nepobjediva!
- Već se dani... - konačno je promucao. Probudio se iz mrtvih. Kurac mu je sada izgledao smiješno, ovako smežuran, nemoćno obješen preko trbuha. Zar sam to imala u ustima prije nepunih sat vremena? Na to je on osuđen? Smiješno.
- Da, jutro je. - prezrivo sam odbrusila, uživajući u njegovoj dezorijentiranosti i iscrpljenosti. E moj slikaru, ovo je moje remek-djelo!
Krenula sam da ću ustati sa kreveta, već sam bila i obula svoje sandale, kad javi se opet on tihim glasom:
- Još samo nešto. Ako bih te smio nešto zamoliti?
- Reci...
- Tako mi je jako lijepo sa tobom. Prekrasna si. Volio bih te skicirati, pa onda pokušati prenijeti na platno.
- Joj vi slikari, svi ste isti. - podrugljivo sam se nasmijala i svjesno izostavila zahvalu na komplimentu. U ova moderna vremena ima ih stvarno na svakom koraku. I, nažalost, i u svakom krevetu.
- Molim te.
- Ne. Moram se naspavati. – oboje smo znali da ću pristati, samo sam htjela vidjeti koliko nisko će se opet spustiti.
- Molim te. Platit ću dvostruko.
- Ne.
- Molim te. - kleknuo je i sklopio ruke.
- Dobro, samo ustani. Izgledaš mi dovoljno patetično i bez toga. – ponosno sam odnjela još jednu pobjedu!
Iz kaputa je izvukao arak papira i komad ugljena i sjeo na mali tronožac u kutu sobe. Čini mi se da je sve ovo imao unaprijed pripremljeno.
- Okreni se prema meni.
Nije mi se nimalo svidio taj zapovjednički ton, nehotice pronikao vjerojatno iz njegovog stvaralačkog zanosa. Ošinula sam ga pogledom i dala mu na znanje gdje mu je mjesto. Brzo je shvatio i skrušeno se vratio svom papiru. Počeo je crtkarati. Brzi kratki potezi. Nervozni. Natjecao se sa vremenom nakon kojega je znao da će meni popustiti strpljenje. A onda neću imati milosti. Tu i tamo sam još i zlobno zijevnula da ga podsjetim da mu vrijeme ističe, a on bi svaki put nervozno ubrzao crtanje.
- Hoće li ti smetati ako pozovem služavku da umeđuvremenu malo počisti? - kurtoazno sam ga upitala da prikratim dosadu.
- Ne. - bio je svjestan da mu, u porazu, pravo izbora nije bilo stvarno ponuđeno.
Pozvala sam svoju služavku. Nakon svake mušterije, ona bi uvijek šutke promijenila posteljinu i nježno me okupala vlažnom krpom. Bila je vječiti svjedok poraza mojih protivnika na ovom bojnom polju.
- Odnesi i ovo cvijeće, molim te. - zamolila sam je.
- Trebate li još nešto?
- Ne. To je sve. Samo pričekaj vani i otprati mog prijatelja kad bude izlazio i onda si slobodna do navečer.
Slikarčić je još je nekoliko minuta crtao. I konačno...
- Evo, gotovo. Pogledaj. - pružio mi je crtež.
- Sviđa mi se. Čini mi se da si me malo i zaoblio. Kako ćeš je nazvati?
- Victorine?
- Bez imena, Edouard. Možeš je nazvati...
- Olympia?
