Svakog dana, otprilike u isto vrijeme dođem u istu pekaru, pričekam u kratkom redu, i dočekam onaj vječiti kratki kupo-prodajni, ali ljubazni, dijalog. Znate ga sigurno i vi:
Prodavačica (najčešće vidno umorna, ali uvijek sa smiješkom): Dobar dan. Izvolite.
Milou (uvijek rado sa smiješkom uzvraća ljubazno): Dobar dan, molim vas mali bijeli kruh.
Prodavačica (uzima mali bijeli kruh i stavlja u vrećicu): Izvolite. 3 kune i 50 lipa vas molim.
Milou (pruža prodavačici, najčešće u sitnim kovanicama točno izbrojanih 3 kune i 50 lipa, i prihvaća vrećicu sa kruhom): Izvolite.
Prodavačica: Hvala. Doviđenja.
Milou: Hvala. 'đenja - bok.
I tako iz dana u dan, taj prekrasni mali ritual. Sve dok jednog lijepog sunčanog dana, čekajući tako u redu u pekari, Milou ne krene razmišljati što će kupiti, zaplete se u svojoj vječitoj gluposti i naleti na minu infantilnosti:
"Hmmm... Da uzmem danas nešto drugo? Možda veliki bijeli kruh? Ili francuz? Ili kukuruzni? A roščiće? ...". Vrijeme je prolazilo i sve je manje bilo vremena za razmišljanje. "Što uzeti? Što uzeti?" - postajalo je sve napetije. "Ma ništa." - konačno se odlučih - "Uzeti ću opet svoj mali bijeli kruh. Da - mali bijeli kruh. Mali bijeli kruh. Mali bijeli kruh. Mali bi-jeli kruh. Mali bi jeli kruh. Mali bi jeli kruh??!?!?!??!"
U tom trenutku, pogledao sam u pod, stavio ruku na usta i jedva se suzdržao da ne eksplodiram od smijeha, a kroz glavu mi je samo odzvanjalo ono "mali bi jeli kruh". Počeo sam se nakašljavati kako bih prikrio nevjerovatne zvukove cerenja koji su mi prolazili kroz zube i ruku. Došao sam na red...
Prodavačica (uobičajeno): Dobar dan. Izvolite.
Milou (smijuljeći se, jecajući, suznih očiju, zajapuren i jedva se suzdržavajući): Molim vas mali bi jeli kr...
Tu sam pukao. U tom malom fragmentu sekunde svašta mi je prošlo kroz glavu. Na primjer, pomislio sam: "Ej Milou, trebao si reći - Molim vas draga prodavačice, mi jadni mali gladni bi jeli kruh".
Iako me ta draga gospođa pogledala u čudu onim sa-čim-si-se-ti-danas-udrogirao-majmune-jedan pogledom, ipak je uspjela shvatiti što u stvari želim i dala mi moj mali bi-jeli kruh. Izletio sam van iz pekare kao ispaljen iz topa i prasnuo na glas u smijeh. Cijelim putem do doma i do kraja dana i u krevetu prije spavanja sam se sam sebi cerio, a u glavi mi je odzvanjalo:
"Mali bi jeli kruh... Mali bi jeli kruh..."
Prošlo je već dosta vremena od onda, a još dan danas teško kupujem kruh u pekari. Bilo koji kruh. U bilo kojoj pekari.
Iskoristio bih ovu priliku da se ispričam onoj jadnoj prodavačici: Draga gospođo, ne - niste imali šmrklju na bradi, ne - niste taj dan nakrivo namjestili periku... ništa takvo. Meni je samo bila smiješna moja vlastita glupost.