Svi ti pustinjski brodolomci koji svojim tijelom otkidaju dio beskrajnog pustinjskog volumena, nadaju se da će kad-tad naići na nju. Oaza.

U kojem je smjeru? Koliko je daleko? Kolika je vjerojatnost da ćemo nabasati na nju? Kolika je vjerojatnost da, ako je ugledamo, neće biti samo zlobna igra svjetla i iscrpljenog uma? Kolika je vjerojatnost da će tamo biti bar malo vode i pokoja datulja za okrijepiti umorno tijelo? I još bezbroj pitanja koja nemilosrdno slamaju duh.

Čudan i nerazumljiv odnos prostor-vrijeme, kojeg je genijalno razmotrio i prilično nečitkim jezikom potom opisao i potpisao Albert, u pustinji postaje kristalno zoran i zastrašujuće osoban. Svaka udaljenost izmedju dvije točke, zakrivljuje se preko subjektivne funkcije ovisne o različitim parametrima kao što su glad, žeđ, umor, mentalna stabilnost, vjera, ljubav, visok prag tolerancije na bol, vremenske prilike... Sve te veličine, svaka sa svojim koeficijentom, a neke i sa potencijom, neumoljivo utiču na brzinu kretanja, ali što je još i gore - na našu svijest o proteklom vremenu i prostoru iza i ispred nas. Kada se sve to matematički i fizikalno obradi, rezultat udaljenosti više ne dobivamo u metrima, ili sekundama, već jednostavno u odgovoru na pitanje: hoće li biti moguće prijeći put između dvije točke?

Moguće je. Po teoriji vjerojatnosti je moguće. Samo što kad ste u pustinji, u vašim rukama su jedino kapi znoja sa vaših dlanova.