subota, 28.07.2007.
PROPOVJEDNIK
Evo, prepisujem tri manja ulomka iz knijge Propovjednika, meni dragog izvora ljudskog saznanja što je iz pradavnih vijekova čekalo da može biti i moja vlastita riječ.
Hrabar sam dodati naslovčiće; tek da naznačim da sam i na kojim mjestima preskočio prelijepe slapove mudrosti.
Ovako govori PROPOVJEDNIK:
O čudu života:
1 Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu.
2 Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!
3 Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?
4 Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
5 Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.
6 Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
7 Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.
8 Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
9 Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
10 Ima li išta o čemu bi se moglo reći: "Gle, ovo je novo!" Sve je već davno prije nas postojalo.
11 Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.
12 Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.
13 I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim.
14 Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje!
15 Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može.
16 Rekoh onda sam sebi: "Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje."
17 Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja. 18 Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.
O čudu vremena:
1Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
2 Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.
3 Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
4 Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
5 Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.
6 Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.
7 Vrijeme deranja i vrijeme šijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.
8 Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.
9 Koja je posleniku korist od njegovih napora?
10 Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.
11 Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja.
12 Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života.
13 I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar.
14 I znam da sve što Bog čini, čini za stalno. Tome se ništa dodati ne može niti mu se može oduzeti; a Bog čini tako da ga se boje.
15 Što biva, već bijaše, i što će biti, već je bilo; a Bog obnavlja što je prohujalo.
16 Još vidim kako pod suncem umjesto pravice vlada nepravda i umjesto pravednika zločinac. 17 Zato rekoh u sebi: "Bog će suditi i pravedniku i zločincu, jer ovdje ima vrijeme za svaku namjeru i čin."
18 Još rekoh u sebi: "Ljudi se ponašaju tako da Bog može pokazati kakvi su uistinu, da su jedni drugima poput zvijeri."
19 Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost.
20 I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju.
21 Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?
22Uviđam da čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu, jer to je ljudska sudbina. A tko će ga dovesti do toga da dozna što će biti poslije njega?
O čudu vračanja:
1 I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti prije nego dođu zli dani i prispiju godine kad ćeš reći: "Ne mile mi se."
2 Prije nego potamni sunce i svjetlost, mjesec i zvijezde, i vrate se oblaci iza kiše.
3 U dan kad zadrhte čuvari kuće i pognu se junaci, i dosađuju se mlinarice jer ih je premalo, i potamne oni koji gledaju kroz prozore;
4 Kad se zatvore ulična vrata, oslabi šum mlina, kad utihne pjev ptice i zamru zvuci pjesme.
5 Kad je put uzbrdo muka i svaki izlazak prijetnja; a badem je u cvatu, i skakavac ne skače više, i koprov plot puca, jer čovjek ide u svoj vječni dom! A narikače već se kreću ulicama.
6 Prije nego se prekine srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije i razlupa se vrč na izvoru i slomi točak na bunaru;
7 i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji ga je dao.
8 Ispraznost nad ispraznostima, veli Propovjednik, sve je ispraznost.
Zaglavak
9 A osim toga što je sam Propovjednik bio mudar, on je i narod učio mudrosti te je odmjerio, ispitao i sastavio mnogo mudrih izreka.
10 Ujedno se Propovjednik trudio pronaći prikladne riječi i izravno izraziti istinu.
11 Besjede su mudrih ljudi kao ostani i kao pobodeni kolci: pastir se njima služi na dobro svojega stada.
12 I na kraju, sine moj, znaj da je neizmjerno mnogo truda potrebno da se napiše knjiga i da mnogo učenje umara tijelo.
13 Čujmo svemu završnu riječ: "Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer - to je sav čovjek.
(Propovjednik)
Milord, jedan među ljudima, ni u što siguran, zato vjeran,ovo poručuje prijateljima: ne budimo strogi prema sebi. Kamen smo uzglavni.
- 13:43 - Komentar
(1) - Print
- #
ponedjeljak, 23.07.2007.
Zakon o mijeni
Jednog sam jutra odvozio staru sobu na smetlište. Raspilio sam veće komade, složio u auto, a žurba, koja mene ne ostavlja, uputila me odmah na to brdo.
Bijaše puno skliskog blata. Isparavale su se netom dovezene hrpe i tužile nebu pritajene vatre. Mirisalo je na snijeg.
Smjesta sam bio okružen znatiželjom izvana i oboden prijetnjom iznutra. Začas su se skupili novi znanci:
• nazovi, čuvar, rječit i suveren, jedini ovlašten govoriti na ovom vrhu.
• Ramiz, mlađi, umoran od objašnjavanja i vezan s nekim u daljini.
• starija žena, koju sam odmah procijenio teškom i zadužio da bude Ramizu majka.
• trojica, još više nepoznatih, malo sa strane i niže, ložili su vatru u limenoj bačvi.
• i jedan, sam, sjedi ne plastičnoj kanti i čita; ometa ga bura, što na ovim uzvisinama zimi nikada ne prestaje.
Skoro sam se uzbudio. Peku li ti ljudi išta na tim svojim vatrama? Bože, jesam li se utješio vidjevši da nisam najsirotiji?
Bacali smo skupa daske i ladice, a ja sam smišljao povratak. Pomagači su zagledali komade i nisu nalazili ništa vrijedno: nije to dobro ni za loženje, gori sporo i bez plamena.
Gospođa je noćne ormariće odvajala sebi. Gospođa otvara ladice i baca nešto upornom na kanti: “Čitaj i ovo”. Uporni obara bilježnicu i priklapa je nogom, kao za klanje, kasnije, kad bude imao vremena, ali pustio je mene pogledati.
Pa, bilo je to moje!
Pisalo je:
Zakon o mijeni
Predug mi leži prvi dan i služba, ali On hoće samo srce, i ne da da se obeshrabrim.
Sada sam otet životu, i bit ću stjeran u opkole, u opkope, u opsjene...
...u oblak nemaran kao dijete što pušta kišu na ostarjele grane i topi zemlju glasnim, neutješnim daždom.
Pritajio sam se: nitko pravo nije ni gledao.
Priskočio sam čuvaru i svrstao se uz lokalnu vlast. Izgleda da me pozna. Već me bio pitao: ”Ča, niste i vi jedan inžinjer, pa peljete sam škovace? Ča, poznate našu direktoricu?”
Odahnuo sam: “Skupa smo radili. Sigurno vam je jako dobra.”
“Je, ma i ne more biti....” položio je i on svoju slučajnu mudrost uz moju. Svi koji poznaju vještinu dobrog savjeta, kažu: ne daj se izmjeriti.
Odjednom ode. Uzmaknuli su ljudi u krajolik. Oslobodio sam se suvišnih stvari.
Dolje, kamo se vračam, pred opasnošću svršetka još plešu stare slavjanske vile. Drage, smetene, snene, glinene posude kao i mi, samo se truse i slamaju.
Sustižu se sitne misli, nemirne kao pčele na letu. U pustu kraju gdje riječ ne služi svijetu i ne da nade u naknadu otkrivam lice i ostavljam plodove svoje taštine.
Nenavikao na trud, zatajit ću i bol u nogama i bol u srcu.
Nikada i nije bilo drugačije.
Ti daješ utješitelja za sav vijek.
Ti čekaš podno ljudskih nogu.
Da i ja dođem.
- 22:15 - Komentar
(1) - Print
- #
|
|
|