milord 55

subota, 28.07.2007.

PROPOVJEDNIK


Evo, prepisujem tri manja ulomka iz knijge Propovjednika, meni dragog izvora ljudskog saznanja što je iz pradavnih vijekova čekalo da može biti i moja vlastita riječ.
Hrabar sam dodati naslovčiće; tek da naznačim da sam i na kojim mjestima preskočio prelijepe slapove mudrosti.

Ovako govori PROPOVJEDNIK:

O čudu života:

1 Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu.
2 Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!
3 Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?
4 Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
5 Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.
6 Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
7 Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.
8 Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
9 Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
10 Ima li išta o čemu bi se moglo reći: "Gle, ovo je novo!" Sve je već davno prije nas postojalo.
11 Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.
12 Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.
13 I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim.
14 Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje!
15 Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može.
16 Rekoh onda sam sebi: "Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje."
17 Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja. 18 Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.

O čudu vremena:

1Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
2 Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.
3 Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
4 Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
5 Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.
6 Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.
7 Vrijeme deranja i vrijeme šijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.
8 Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.
9 Koja je posleniku korist od njegovih napora?
10 Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.
11 Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja.
12 Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života.
13 I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar.
14 I znam da sve što Bog čini, čini za stalno. Tome se ništa dodati ne može niti mu se može oduzeti; a Bog čini tako da ga se boje.
15 Što biva, već bijaše, i što će biti, već je bilo; a Bog obnavlja što je prohujalo.
16 Još vidim kako pod suncem umjesto pravice vlada nepravda i umjesto pravednika zločinac. 17 Zato rekoh u sebi: "Bog će suditi i pravedniku i zločincu, jer ovdje ima vrijeme za svaku namjeru i čin."
18 Još rekoh u sebi: "Ljudi se ponašaju tako da Bog može pokazati kakvi su uistinu, da su jedni drugima poput zvijeri."
19 Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost.
20 I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju.
21 Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?
22Uviđam da čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu, jer to je ljudska sudbina. A tko će ga dovesti do toga da dozna što će biti poslije njega?

O čudu vračanja:

1 I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti prije nego dođu zli dani i prispiju godine kad ćeš reći: "Ne mile mi se."
2 Prije nego potamni sunce i svjetlost, mjesec i zvijezde, i vrate se oblaci iza kiše.
3 U dan kad zadrhte čuvari kuće i pognu se junaci, i dosađuju se mlinarice jer ih je premalo, i potamne oni koji gledaju kroz prozore;
4 Kad se zatvore ulična vrata, oslabi šum mlina, kad utihne pjev ptice i zamru zvuci pjesme.
5 Kad je put uzbrdo muka i svaki izlazak prijetnja; a badem je u cvatu, i skakavac ne skače više, i koprov plot puca, jer čovjek ide u svoj vječni dom! A narikače već se kreću ulicama.
6 Prije nego se prekine srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije i razlupa se vrč na izvoru i slomi točak na bunaru;
7 i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji ga je dao.
8 Ispraznost nad ispraznostima, veli Propovjednik, sve je ispraznost.


Zaglavak
9 A osim toga što je sam Propovjednik bio mudar, on je i narod učio mudrosti te je odmjerio, ispitao i sastavio mnogo mudrih izreka.
10 Ujedno se Propovjednik trudio pronaći prikladne riječi i izravno izraziti istinu.
11 Besjede su mudrih ljudi kao ostani i kao pobodeni kolci: pastir se njima služi na dobro svojega stada.
12 I na kraju, sine moj, znaj da je neizmjerno mnogo truda potrebno da se napiše knjiga i da mnogo učenje umara tijelo.
13 Čujmo svemu završnu riječ: "Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer - to je sav čovjek.

(Propovjednik)



Milord, jedan među ljudima, ni u što siguran, zato vjeran,ovo poručuje prijateljima: ne budimo strogi prema sebi. Kamen smo uzglavni.