Sve te slike kao iverje, truse se

77. je. U naš je dom nedavno stigao smotuljak i od princeze napravio stariju sestru. Carstvo se dijeli na malu i manju. Majka se ne odvaja od manje, a otac i veća kupuju traperice i 3 plišane miki maje. Plavu kutu čiju će kragnu baka ukrasiti čipkom. Mungos šlape i prvu školsku torbu. Bijelu majicu i crveni dres. Vodene boje i 2 kista. I dok joj vodeći je prvi dan u školu pokušava još malo dublje utisnuti „prvo lijevo, onda desno i ako nema nikoga trči“ njegov malo prečvrst stisak ruke odaje da se i on svega toga boji. Ipak, to su još uvijek dobra vremena, dobri dani.

81. je. Sjećam se ljeta na kraju kojeg se bolest uvukla u naš dom i strahom zamijenila bezbrižnost. Panika, nevjerica, majčine suze. Gorka i smrdljiva kao žuč. Živo se sjećam snage kojom je utjecala na naše živote. Sjećam se kako je oblikovala mene i načine na koje jesam i kolika je njena uloga u tome što nisam sve ono što nisam. Zastrašujuće je, nevjerojatno, koliko bolest žigoše i one koji od nje ne boluju. I ono kako se zbog nje kroz život mijenja i čime se zamjenjuje ono bez čega se (ne) može. Zastrašujuće je i skoro nevjerojatno ono kako desetogodišnje dijete shvaća i prihvaća bolest roditelja. I ono kako, gdje i zašto u sebi pronalazi dio krivnje i osjeća sram.

83. je. Spora, vruća nedjelja. Obiteljski ručak. Smijeh. Kokoš, krumpir. Dječji vrisci. Zelena salata. Jedna je još uvijek mala, druga još uvijek manja. Štrudla od jabuka, štaub i cimet po obrazima. Proliveni malinovac po bijelom stolnjaku. Nakon što je pao, ona manja vrišti ne mičući se sa svog mjesta. Veća bježi na balkon, trči s jednog kraja na drugi. Plače bez glasa. Majka vadi staklo razbijenih naočala iz očevog obraza i čela. On se bori za dah. Strah. Sirena hitne. Iako se činilo kao prvi udar, pokazalo se da je bio drugi. Prvi je već neke prije noći tiho prosnio.

90. je. Ona veća bježi iz kuće. Tamo, negdje. Bilo kamo gdje ne mora lijegati s mislima o tome tko će od njih prvi umrijeti. On koji umire od bolesti ili ona koja umire od tuge zato što on umire od bolesti. Odlazi negdje gdje joj neće biti bolje, ali gdje se jutrima neće prikradati očevom krevetu gledajući i osluškujući da li diše.

91. je. Ona veća trči hodnicima prazne bolnice na jednom zagrebačkom brežuljku. Lupaju marte tom prazninom. Zlokobna pustoš. Za njom klipše odeblji vojnik čiji je zadatak bio čuvati bolnicu očišćenu od ležećih u iščekivanju ranjenih. Viče – Kuda? Jesi normalna? Ne možeš gore. Vani, sirena tuli, kaže – zračna opasnost, a tamo negdje na III. katu leži on. Prikopčan na jedan stroj slijeva, na jedan stroj zdesna. Leži, gleda i šuti. Jer drugo ne može. Ona kaže – Volim te tata. I još kaže – Upisala sam kemiju, izmamivši time vjerojatno posljednji osmjeh na njegovo lice. Onaj debeli je sustigne i odvuče na hodnik. Kaže – Ajde mala ne plači, bit će dobro.

Za 4 dana dogodit će se treći i više ga neće biti.

2019. je. 28 godine te nema i iako sam odavno spojila sve razbijene dijelove, tamo gdje je tvoje mjesto još uvijek zjapi rupa koju ničim ne mogu zatrpati. I sve te slike o tebi, o nama, redovito i uporno u ove dane u godini truse se u meni kao iverje.