Mia Kovačić

petak, 19.10.2007.

Dodatna selekcija u Zagrebu – ponedjeljak, 08.10.

Ponedjeljak je bio dan kada smo dobili 20-tak kandidata. Žiri je mukom odlučivao, a prevladavale su takve nijanse da sam u nekom trenutku pomislila da se prst sudbine umiješao... mislila sam vam više pisati o tome, ali sam se predomislila. U tom trenu mi je bilo muka, a i sada mi se čini kako se osjećaj ponavlja. Neću. Žao mi je svih koji nisu prošli. Ne odustajte! Možda prazno zvuči, ali da sam odustajala svaki puta kada sam nešto zabrljala, ne bih bila nigdje! Općenito znam da je vrlo malen broj ljudi u mom životu vjerovao u mene. Evo baš sam neki dan zabrljala u snimanju najava, jer se nisam 100 % pripremila. I primjetila sam da sama sebe najteže kažnjavam i kritiziram. Pa zašto onda kada nam drugi oproste, sami sebi ne možemo? Znam da nikada nisam bila pretjerano talentirana za nešto, ali imam strogu disciplinu kojom nadomještam manjak drugih stvari u talentu. I tako dio po dio učim. Znate, to je teže. I razmišljam o riječima Ivane Husar koje je rekla neki dan: ''Poniznost je jedna od najvećih vrlina.'' Slažem se. Djelomice je ta vrlina ključna u ovoj disciplini.
Kandidati to tek trebaju izbrusiti. Sve što ih čeka je penjanje. Stepenica po stepenica i predlažem da ništa ne preskaču. Svako skakanje može rezultirati padom. Tu i tamo se i ja osjećam da padam, ali idem dio po dio. Stepenicu po stepenicu. To je zato što moramo doći do te jedne stepenice na koju ćemo, kada stanemo, znati - JA TO MOGU. Ja, kao i kandidati, zatvoreni smo u nekim svojim granicama koje smo sami sebi stvorili iz određene nesigurnosti, straha, ili možda kako sebe ili druge ne bismo razočarali. E da... razočarenje - ne možemo se riješiti osjećaja da želimo osjetiti nečije odobravanje i poštovanje. I toliko se trudimo da nekada boli. Boli kada sami sebe ne prihvatite - nismo savršeni. Daleko smo od toga.
I najbitnije je da to isto ne očekujemo od drugih ljudi. Cijeli život i jest sastavljen od balansa razočaranja i uspona. Najglasniji zvuk koji ćete ikada čuti jest onaj kada vam se slama srce. Ali ga čujte. Nemojte ga ignorirati, jer kasnije nećete moći čuti neke druge zvukove. Sve se sastoji od zvukova, boja i okusa. Tako nekada karakteriziram ljude. Neki dan je Jacques rekao kako on ljude uvijek poistovjećuje sa životinjama, a Husar Mlinac s povrćem. Zamislila sam se nad time. Iako mi je isprva bilo poprilično smiješno, zapitala sam se - koju boju ja nosim, koji okus, koje sam povrće ili pak koja životinja??? I mijenja li se to tijekom života i unutar nekih životnih situacija? I što bi Freud rekao? Bili se čovjek 'okrenuo ' u grobeku? Vidimo se subotom u 20:00 na Novoj TV! Pusa!!!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv