Mia Kovačić

petak, 19.10.2007.

Dodatna selekcija u Zagrebu – ponedjeljak, 08.10.

Ponedjeljak je bio dan kada smo dobili 20-tak kandidata. Žiri je mukom odlučivao, a prevladavale su takve nijanse da sam u nekom trenutku pomislila da se prst sudbine umiješao... mislila sam vam više pisati o tome, ali sam se predomislila. U tom trenu mi je bilo muka, a i sada mi se čini kako se osjećaj ponavlja. Neću. Žao mi je svih koji nisu prošli. Ne odustajte! Možda prazno zvuči, ali da sam odustajala svaki puta kada sam nešto zabrljala, ne bih bila nigdje! Općenito znam da je vrlo malen broj ljudi u mom životu vjerovao u mene. Evo baš sam neki dan zabrljala u snimanju najava, jer se nisam 100 % pripremila. I primjetila sam da sama sebe najteže kažnjavam i kritiziram. Pa zašto onda kada nam drugi oproste, sami sebi ne možemo? Znam da nikada nisam bila pretjerano talentirana za nešto, ali imam strogu disciplinu kojom nadomještam manjak drugih stvari u talentu. I tako dio po dio učim. Znate, to je teže. I razmišljam o riječima Ivane Husar koje je rekla neki dan: ''Poniznost je jedna od najvećih vrlina.'' Slažem se. Djelomice je ta vrlina ključna u ovoj disciplini.
Kandidati to tek trebaju izbrusiti. Sve što ih čeka je penjanje. Stepenica po stepenica i predlažem da ništa ne preskaču. Svako skakanje može rezultirati padom. Tu i tamo se i ja osjećam da padam, ali idem dio po dio. Stepenicu po stepenicu. To je zato što moramo doći do te jedne stepenice na koju ćemo, kada stanemo, znati - JA TO MOGU. Ja, kao i kandidati, zatvoreni smo u nekim svojim granicama koje smo sami sebi stvorili iz određene nesigurnosti, straha, ili možda kako sebe ili druge ne bismo razočarali. E da... razočarenje - ne možemo se riješiti osjećaja da želimo osjetiti nečije odobravanje i poštovanje. I toliko se trudimo da nekada boli. Boli kada sami sebe ne prihvatite - nismo savršeni. Daleko smo od toga.
I najbitnije je da to isto ne očekujemo od drugih ljudi. Cijeli život i jest sastavljen od balansa razočaranja i uspona. Najglasniji zvuk koji ćete ikada čuti jest onaj kada vam se slama srce. Ali ga čujte. Nemojte ga ignorirati, jer kasnije nećete moći čuti neke druge zvukove. Sve se sastoji od zvukova, boja i okusa. Tako nekada karakteriziram ljude. Neki dan je Jacques rekao kako on ljude uvijek poistovjećuje sa životinjama, a Husar Mlinac s povrćem. Zamislila sam se nad time. Iako mi je isprva bilo poprilično smiješno, zapitala sam se - koju boju ja nosim, koji okus, koje sam povrće ili pak koja životinja??? I mijenja li se to tijekom života i unutar nekih životnih situacija? I što bi Freud rekao? Bili se čovjek 'okrenuo ' u grobeku? Vidimo se subotom u 20:00 na Novoj TV! Pusa!!!

19.10.2007. u 10:23 • 333 Komentara • Print • #

četvrtak, 11.10.2007.

Dodatna selekcija u Zagrebu – nedjelja, 07.10.

Baš malo čitam vaše komentare i letim po vašim blogovima... Jako cool! Svaka čast! Tu sam i pratim vaše radove... Ljudi, ovaj ponedjeljak je Showtime dobio svoje polufinaliste! Nemate pojma kako je to bilo teško. Toliko genijalnih kandidata. WooW! Bila sam jako tužna kada se broj kandidata 'rezao'. Naša estrada se itekako treba brinuti. I ne kažem to bezveze. Da ja imam takav talenat, pjevala bih po cijele dane. No, idemo ispočetka.
U nedjelju se okupilo 200 kandidata od kojih smo trebali izabrati samo 40. Super mi je bilo što su neki kandidati došli uz potporu. Prijatelje, dečke, cure, roditelje... To je bitno. Trebaš imati nekoga kako bi ti bilo lakše i kako ne bi bio usamljen. Pogotovo u ovom našem svijetu, gdje zna biti jako 'hladno'. Kada te netko zagrli i da ti topline - to su stvari koje zadržiš zauvijek. A topline je to jutro dala i naša organizatorica Sandra – od milja (po Jacquesu) zvana Mortitia (Adams). Ona se s toliko ljubavi 'brinula' o kandidatima, jer postoji jedna mala točka na podu naše pozornice - crvena točka na kojoj svi moraju stajati! Onda bi ona stala na nju i govorila (na Bevandino oduševljenje): ''NE TU, NE TU, NE TU, NEGO TUUU!!!!I' ponovno pokazujući na crvenu točku. I tako u nedogled, koliko je god kandidata bilo. A da ne spominjem mikrofone koje kandidati moraju držati pravilno, baš kako Mortitia kaže... Niti žiri nije pošteđen njene 'ljubavi'. Super mi je bilo kada je Ivani kosa stalno grebala po mikrofonu. Snimali smo... sve dok odjednom nismo začuli: 'STANI!!!'. Svi su se ukočili. Sandra je žustro krenula prema Ivani, a ona se sledila. Lagano joj je kosu pomaknula s mikrofona, no u tom djeliću sekunde, svi smo pomislili da će uzeti škare i Ivanin uvojak bi sada već bio pohranjen u arhivi... Luda je ta moja ekipa (u pozitivnom smislu)! Evo na primjer, postoje još dva lika koje zovem Žac i evil Žac (Silvije) - EVIL TWINS! E, njima je glavna zanimacija 'maltretirati' mene. Ponekad se doslovce znaju dobacivati sa mnom, a ja sam lopta u toj njihovoj igri. Kad snimam najave, oni me ometaju. Kada sam dobre volje, pokušavaju to promijeniti... što reći, osnovna škola opet i ispočetka. I stalno se trude biti 'jako zločesti', ali ne ide im. Zaista su slatki i smješni kada glume neke kvazi negativce. (Osjećam da sam ovim dijelom teksta 'zaradila' dugi staž glumljenja lopte).
No, vraćam se na kandidate. Oni su tog dana trebali pokazati svoje najbolje lice... nekima je to pošlo za rukom. Vidim da se lagano opuštaju, jer se zaista već svi znamo, ali tog dana samo ih je nekoliko dobilo poziv za dalje. Samo njih 40. Idući dan su vodili tešku bitku. Ponedjeljak ujutro nekima je bio sudbonosan....

11.10.2007. u 16:30 • 110 Komentara • Print • #

četvrtak, 04.10.2007.

Audicija u Zagrebu – nedjelja, 30. 09.

Buditi se u 7 vikendom nije humano. Više ni ne krivim budilicu. Na tapeti je konstelacija zvijezda, sazvježđa i svega ostalog. Zamislite dok većina lijepo ušuškana u krevetu sanja o nekim neostvarenim snovima, ja se dižem i stavljam svoje sretno lice i krećem raditi. Kad radite ovakav posao, nema loših dana, tužnih stvari, 'umorna sam' i 'baš mi se nekako i ne da'... ne, ne, ne - moram, hoću, mogu! To vam je dizalica! Kad sam došla u hotel Westin, cijela je ekipica imala taj blago pospani izgled. To se sad fura!
Valerija je donijela krpice za snimanje. Te iste krpice morala je peglati, paziti i maziti, kako ja na kameri ne bih izgledala kao da su me prežvakavali... njezin je dan onda sigurno počeo u 5 ili 6. Stigao je i Mišo. Svatko tko je gledao emisiju, ima pitanje - a tko je taj Mišo? Nevidljivi sidekick u subotu ujutro je itekako bio materijaliziran. Mišo, Vale i ja smo kretali u snimanje skeča po gradu. Žarko smo željeli popiti kavicu, no ta je misao ostala neostvarena (na veliku žalost negdje postojećeg kluba ljubitelja kofeina). Sreću za nove radne pobjede došao nam je poželjeti i Siniša Svilan (nema spavanja kad se bodri tim). To daje radu jednu novu dimenziju, jer je potvrda da ste bitni, da ljudi stoje uz vas. Navijaju. Mala gesta - veliki čovjek. Puni elana, krenuli smo u jurcanje po gradu. Mi i zbunjeni turisti! Naravno i neizbježni golubovi. Snimili smo sve. Došlo je i vrijeme za dočekivanje žirija. Nisu ni znali, ali dolazio je dio skeča u kojemu su ključni akteri bili oni (i pokoji narodnjak). Ponovno hotel. Kandidata je bilo toliko da je bila nužna predselekcija. Dok su se kandidati preznojavali i lovili svoj san, ja sam se uživila u ulogu stroge tete kojoj su Jacques, Ivana i Guru pjevali. Zamislite to... ma zapravo, vrlo brzo ćete to gledati u emisiji, zato vam neću puno odavati. No, ronile su se suze od smijeha, vrtili se narodnjaci, a ja sam im mogla reći sve što sam poželjela! Dragi kandidati, na trenutak sam bila ono što svatko od vas želi, a žiri je bio na vašem mjestu!!! Da, da... sve za vas dragi kandidati.
Po završetku mojeg ludiranja, audicija je krenula. Da sam tada znala da ću provesti cijeli dan, skroz do ponoći, izvalila bi se na pod puno prije. I tako je ponovno do mene izvaljen na podu bio i kreativac Bevanda. Tako smo iz žablje perspektive secirali kandidate do sitnih 23 sata. A kako je tek bilo kandidatima!!! Udubili su pod na kojem su sjedili i čekali svoj red. To pokazuje odanost poslu - i konjske živce. Znate koliko je posla bilo, kada smo prvu pauzu napravili tek u 6 popodne. Pojela sam 4 tanjura ručka. Čak se i Jacques čudio gdje to ide. Ali išlo je. Crna rupa zvana moj apetit postajala je ogromna. Cijela tehnička ekipa mi je brojala kada sam nagomilavala tanjure, a svatko s izgovorom – Mia, pa nije da ti brojim, ali...
Nastavili smo snimanje... Kandidati su se redali i hrabro se držali.
Audicija je završila... To je to. Od sada krećemo birati samo najbolje od najboljih. Jeste li spremni? Ako mene pitate - tek ćete biti. Vidimo se ponovno u Zagrebu. Čuvam pozitivnu energiju za sve vas. Trebat će vam. A tu i tamo me se sjetite i vratite mi to isto - osmjehom...

04.10.2007. u 11:31 • 84 Komentara • Print • #

utorak, 02.10.2007.

Audicija u Zagrebu – subota, 29. 09.

Prolazi lagano tjedan... Zapravo, baš i ne ne volim jesen... sivilo izaziva depresiju, a kišica želju da se debelim poplunom prekrijem po glavi. I spavam. I samo spavam... Često znam reći kako sam dizajnirana za spavanje, a male pauze dok sam budna, rezervirane su za život. E, kad bi barem bilo tako! Obrnuto je. Skoro pa i ne stignem spavati.
Veselim se nedjeljnom susretu s kandidatima. No prije toga treba preživjeti napetost emitiranja druge emisije Showtimea. Najbolje je to podijeliti sa 'suborcima'. Ne trepnuvši sam se potpuno spontano našla među kolegama – kreativnim Bevandom, urednicom Šeficom i Guruom, kako bismo gledali i komentirali emisiju. Ostali suborci bili su s nama na telefonskim vezama. Iako smo znali svaki detalj emisije, od prve do zadnje minute, doživljaj je bio kao da je prvi puta gledamo. Šefica je tekst znala napamet, jer je satima u montaži sjedila i gledala materijal. Najčudnije je kad se gledam na TV-u. Gledate u taj 'lik' kao da ne vidite sebe, kao da to baš i niste vi. Gle čovječuljkica koja izgleda kao ja - tako se doživljavam. Da i ne spominjem koliko sam prema sebi kritična! Ej Mia, daj se opusti! Sama sebi pričam... ma nisam luda, samo je to jedna čudna situacija u životu. I Banović se ne gleda. Čudno mu je. Tu i tamo digne pogled kako bi nešto prokomentiralo. Kad je emisija završila, vladalo je veliko zadovoljstvo koje je rezultiralo velikom glađu. Bevanda se bacio na rezanje kulena, kulenove seke, špeka i sira... Jao delicija! Primili smo se posla tako pomno da je trebalo otpustiti pokoji gumbić na hlačama. E, da je netko vidio tu gozbu!!! Toliko smo se smijali da sam u jednom trenu rekla - idemo van! Jer, čini se, ova je večer zahtjevala spontani izlazak!!! Prijedlog je odmah prihvaćen! Dogovor je pao da u takvom 'kućnom' izdanju izađemo. Najteže je bilo Borisu koji je tu i tamo zavapio – ajoj, a kako ću ovakav van; to nas ostale naravno i nije zabrinjavalo. Idemo van takvi kakvi jesmo! Bez šminke, nesređena, nikakva - fenomenalno sam se osjećala. Nikad ugodnije. Zapravo, shvatiš koliko vremena trošimo na uređivanje, a ovakvi spontani izlasci su naj. Sjetih se (bili smo blizu) da me Nered zvao u Vertigo; pa smo Bevanda, Banović i ja krenuli Showtime Seatom pravac Hotel! Prejako!! Već s ulaza smo počeli čagati. Banoviću je bilo neugodno u tom našem 'treš' izdanju, a ja se ne sjećam kada sam sebe i njih doživljavala ljudskije i spontanije od ovog trenutka. Jako smo se brzo opustili. Čak se nismo bunili kada su fotografi zabilježili to naše 'kućno' izdanje. Jednostavno nas nije bilo briga! Dodatno sam umirala od smjeha kada su komadi upadali Guruu tražeći da im komentira styling. Bevanda je sreo već milijun poznatih i samo se cerekao. Na ljudima sam vidjela kako im je naše izdanje neobično, ali oko nas je bila čudnovata energija... Ovaj izlazak moramo ponoviti! Kako smo rano započinjali sa zagrebačkom Showtime audicijom, zaružili smo pristojno. Ipak četiri sata spavanja bilo je neophodno za naš ''bjutislip''. Zaspala sam s osmjehom na licu. A sutra nas čeka Showtime metropola...

02.10.2007. u 13:50 • 38 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>