NECIJEPLJENA

Jednom davno imao sam prijatelja s kojim sam znao u večernje sate pod smokvom dugo raspravljati o svim svjetskim i dnevnim životnim temama. Zvao se Bošljabuk i bio je pola čovjek pola zvijer , a ono preko sto posto ili jedno cijelo bio je jednu petinu kukac, a ostalo je bio alkohol u njemu do dvjesto posto. U našim raspravama ja sam bio razum, a on više od razuma ili kako sam često znao reći: „ transcendencija razuma“ , dakle, čista ontologija bitka tubitka u samom svom izvoru egzistencije ovozemaljskog.
Mislio sam da je još živ, ali kada sam večeras išao pod smokvu nije ga bilo ni u rupi ruševnog zida. Nema GA. A mislio sam baš nešto priupitati oko te Korone ili Covida, ili što on misli o prosvjedima protiv potvrda i sve tako nešto !'!?.
Pretpostavljam da bi mi odgovorio ; „ Jebeš provinciju, ugledaj se na moju Dansku gdje već ptičice pjevaju i zovu proljeće.“ A ja bih mu odgovorio ; „ Jebeš Dansku , nju je Hitler osvojio u dva dana, a nas nikad, mi smo partizani, čvrsti i postojani , ko neubrana gljiva nakon gozbe crva. “ I tu bi bio kraj naše rasprave.
I onda bih popio čašicu rakije i pojeo suhu smokvu iz Plodina da okupi virus na jedno mjesto.

Oznake: ugljen